Litva je kao 19. članica EU i posljednja od triju baltičkih zemalja 1.1.2015. postala dio eurozone. Estonija je uvela euro prije četiri, a Latvija je u eurozoni od 1. siječnja prošle godine. Prema Mastriškom ugovoru iz 1992. sve su zemlje EU-a obvezne s vremenom ući u eurozonu osim Velike Britanije i Danske koje su se putem pregovora dogovorile o izuzeću. Neke zemlje, međutim, poput Poljske i Švedske namjerno izbjegavaju ispuniti tehničke uvjete za pristup eurozoni kako bi zadržale nacionalnu valutu što može biti prednost u krizi u kojoj se nalazi EU jer država ipak može devalvirati svoju valutu i zadržati kontrolu nad ekonomskom krizom unutar vlastitih granica. U specifičnom slučaju Litve pogodnije je i razumnije ipak bolje ući u eurozonu. Kao i ostale dvije baltičke zemlje, Litva koristi svaku mogućnost produbljivanja institucionalne veze s EU-om kako bi se Rusija odvratila od bilo kakva pokušaja da ponovno stekne utjecaj nad Litvom. Ujedno, budući da su Estonija i Latvija već u eurozoni, litavski ulazak potaknut će dublje ekonomske odnose među njima. I treće, ulaskom u eurozonu potiču se i strana ulaganja.
Ovaj način razmišljanja razuman je i vodi se nacionalnim interesima kao glavnim političkim i ekonomskim ciljem jedne suverene države. Usprkos velikim razlikama između Litve i Hrvatske, postoje i velike sličnosti: slična veličina površine i brojnost stanovništva, permanentna ugroza svih vitalnih interesa od velikog i moćnog susjeda majčice Rusije (kod nas ta ugroza od Srbije nije toliko nesavladiva i velika, ali je persistentna), Litva je većinski katolička zemlja, kao i Hrvatska, njihov način i kultura življenja pripada više francuskom, zapadnoeuropskom nego istočnoeuropskom ili ruskom, kao što naš pripada nama daleko bližem, srednjeeuropskom i mediteranskog krugu nego balkanskom i regionalno južnoslavenskom u kojeg nas neprekidno trpaju vlastiti političari. Za razliku od Hrvata, Litvanci nisu posustali i očajavali, mada se barem polovica njihovog mlađeg stanovništva prije petnaestak godina isto tako iselila u potrazi za ekonomskim opstankom. Njima vlastiti političari nisu desetljećima utuvljavali u glavu da su nesposobni i glupi neradnici, oni su sustavno radili na sebi i na svojoj budućnosti i nisu se dali smesti s puta vlastitih nacionalni interesa. Većina mladih se vratila u domovinu, ekonomija je krenula, prihvatili su izazov i poticaj EU na pravi način. Ne s pozicije malog, slabijeg i gubitnika, nego sa suverene pozicije zrele suverene države, bez obzira na svoju brojčanost. Imali su svoje ciljeve pred sobom i pregovarali i isposlovali najbolje za sebe. Zbog toga ih izuzetno poštujem kao vrlo sposoban narod.
Na kraju ovog članka želim podići svijest Hrvata time što je svaki Litvanac na sam spomen Hrvatske, zemlje iz koje dolazim, uzdahnuo s divljenjem izrekavši isto: vi imate najljepšu zemlju koja postoji na kugli zemaljskoj, takva zemlja se ne napušta, takvoj domovini se uvijek vraća, svaki Hrvat koji ju napusti je duboko nesretan zbog toga, vaš osjećaj domoljublja je nama uzor!
Treba tražiti saveznike u zemljama koje ovako misle o Hrvatskoj, koje su pokazale svoje dostojanstvo, postojanost i radišnost, koliko god nam se daleko činile na geografskoj karti – upravo takve zemlje zaslužuju naše poštovanje i suradnju, i to u svakom smislu! Ovo je poticaj i nama da konačno počnemo razmišljati svojom glavom, ostvarivati svoje nacionalne interese i shvatimo da je tada sve ostvarivo. Kako dostojanstven život kojeg zaslužujemo kao pojedinci i narod, tako i suživot i suodlučivanje u EU.
Ingrid Runtić
