Suhe su to brojke, koje se periodično, u rastućem poretku redaju po novinama i portalima, u slično sročenim birokratskim frazama koje nikome, a najmanje našoj vladi ne znače – ništa. Slijede postotci rasta blokiranih u odnosu na različite faktore, u odnosu na sve osim na faktor osnovne ljudskosti i činjenice da se to sve događa u 21. stoljeću. Naime, nitko tu ne spominje faktor psihičkog maltretiranja kada ljudi-roboti iz banke, (uključujući i automatske sekretarice iz firmi kojima se duguje) automatski nazivaju i perfidno dužniku ponavljaju cifru koju im duguje, kao da to ovaj čini namjerno, a ne iz platežne nemoći. Slijede formulacije kao: stekli ste uvjete blokade, ovrhe itd. Uvjeti se mogu steći za ispit, za višu stepenicu nečega što namjeravate postići u životu, a ne za to da vam oduzmu imovinu, nekretninu, upropaste vas i smaknu blokadom i ovrhom. Esencijalno nepoznavanje duha i značenja hrvatskog jezika. Psihičko maltretiranje i persistentno ubijanje u pojam dužnika ne prestaje na njemu – dug je (kao neka zarazna bolest) prenosiv i na njegove najbliže. Da se radi o kugi 21. stoljeća koja se munjevito proširila po Hrvatskoj, jasno je valjda svima. Da je to najučinkovitiji način bez metka pokositi ovaj temperamentni, tradicionalno patrijahalni i južnjački narod, također treba biti jasno. Branitelji koji se nisu bojali izravne borbe, protivničke vatre i okršaja, potpuno su u svojoj muškosti i borbenosti nemoćni pred najezdom ovrha, a o nama ostalim građanima ne treba ni govoriti.
Slijedi nam zakon o osobnom stečaju o kojem će se još puno govoriti i o kojem imam posve loše mišljenje. Suprotno lažima koje će se mediji truditi širiti (pretpostavljam da će u tome prednjačiti tiskovine EPH, pod budnim okom velikog maga ovrha, odvjetnika Hanžekovića), u osobnom stečaju se ne radi o spasu čovjeka koji je zbog okolnosti ekonomske situacije na koju nema nikakav utjecaj pao na koljena teško ranjen blokadom računa i ovrhama. Ne, radi se upravo o tome da ga se dokrajči brzim pucnjem u sljepoočnicu, da mu se oduzme i zadnji trag dostojanstva kastracijom poslovne slobode nametanjem stečajnog upravitelja, koji u tom slučaju fingira kao svojevrsni oporučni upravitelj – jedino što je u oporuci zapisan jedino dug. Država nema nikakvih prava uvoditi takav zakon, on ne rješava ništa, pa ni sam dug ovršenika (obješenika). To je čisto prebacivanje odgovornosti s države na građane, odgovornosti za vrhunske pljačke političke vrhuške vlastitog naroda, za dealove koji pogoduju samo odabranim i podobnim pojedincima, za propast i besramnu prodaju i likvidaciju firmi koje „vode“ moralne nakaze koje su svoje zaposlenike prodali u dužničko roblje generacijama unaprijed da bi se mogli smucati po svijetu i slagati ogromnu lovu na svoje dobro skrivene račune. U skladu s trenutnom ekonomskom situacijom, trebalo je gđu Pusić kočijom vratiti iz Ankare, ako se već mora.
Dakle, pokušajmo slikovito: prvo slijedi premlaćivanje i bacanje na koljena dugom i ovrhom, potom injekcija umrtvljenja prije same egzekucije usvajanjem zakona o osobnom stečaju, a zatim treba umrtvljenog kažnjenika i žrtvu likvidirati do kraja provođenjem tog istog zakona uz pomoć stečajnog upravitelja. Još prije dosta mjeseci sam javno nekoliko puta izrekla u kamere raznih televizija (od hrt-a do rtl-a jedan vic koji pripada u skupinu „viceva s vješala“, tzv. Galgenhumor: ako svima u blokadi (320.000 ljudi) nađemo po jednog stečajnog upravitelja, riješili smo jednim potezom i nezaposlenost. A kao vrhovnog stečajnog upravitelja vidim i ministra financija same države, to je njegova stvarna uloga. Sada znate i zašto su ovu moju poredbu uporno „rezali“ – zato jer brutalno i jasno iznosi činjenično stanje u našoj državi na svjetlo dana. Upozoravam, ovdje se ne radi o brojkama, već o ljudskim dušama.
Ingrid Runtić