U izbornoj noći kada je okusila gorki poraz, (baš šteta što o tom porazu nije odlučila omražena „dijaspora“ iz ‘Herceg-Bosne’, jer bi poraz bio tim slađi), Vesna Pusić, obrušila se s govorom mržnje na izabranu predsjednicu, što ne doliči jednoj profesorici da se koristi retorikom jugoslavenskih boljševika nakon sloma Hrvatskog proljeća do pada Berlinskog zida, jer, podsjetimo se, koji god povijesni arhiv otvorimo, i uzmemo u ruke ondašnji partijski tisak, čitamo govore mržnje protiv svih onih koje je titoistički režim etiketirao „hrvatskim nacionalistima“.
Zar nije Vesna Pusić predbacila, ne samo Tuđmanovom žilavom stadu koje se topi kao snješko na suncu, nego i Kolindi osobno, NACIONALIZAM, da se u predizbornoj kampanji služila nacionalističkom retorikom?
Čudno je da kolegica svojoj kolegici takvo što predbacuje, i alarmantno ide upozoravati svjetsku javnost, kada se zna da se političari koji nisu nacionalisti uvijek vole služiti nacionalizmom kako bi došli na vlast, a kad dođu na vlast onda brže-bolje zaborave što su govorili i obećavali. Najbolji primjer za to je bivši komunist Franjo Tuđman koji se u predizbornoj kampanji 1990. koristio nacionalističkom retorikom, i prvim bijelim poljem u hrvatskom grbu koji se pojavio na predizbornim skupovima Hrvatske demokratske zajednice. Međutim, kad je osvojio vlast, brzo je nestala retorika koja bi se mogla smatrati nacionalističkom, (zbog toga je voditelj Dnevnika na TV Zagreb bio po naputcima CK SKH izjavio, da je HDZ „stranka opasnih namjera“), ali i prvo bijelo polje u hrvatskom grbu je isto uklonjeno, jer je poslužilo svrsi, naime, poznato je da hrvatsko državno pravo zastupa samo onaj dio hrvatskog stanovništva koji se identificra s prvim bijelim poljem hrvatskoga povijesnoga grba, dok su ostali samo klatež koja se malo klate ulijevo, pa malo udesno, ali samo jedna ne prevelika ali jaka i čvrsta jezgra hrvatske političke nacije je nacionalno svjesna, i nacionalno orijentirana, i ono čini hrvatske nacionaliste, jednu osviještenu skupinu društva koja njeguje moral i etiku u društvu i politici, i ljubav prema domovini i obitelji, i po tome su i domoljubi ili patrioti, a ne samo nacionalisti, iako patriotizam obuhvaća širi krug društva jednog naroda, ali to ne znači da ih nacionalisti isključuju nego oni nisu dovoljno nacionalno svjesni da bi mogli participirati u ljepoti uživanja njegovanja i obrane nacionalizma. Iz te skupine malobrojnih i hrabrih potječu manje-više svi dragovolljci Domovinskog rata.
Pošto postoji pojam šovinizam, nastao po francuskom vojniku Chauvinu iz sjajne armije Napoleona Bonapartea, koji je strijeljao zarobljene vojnike iz redova druge nacije, (što naravno nije sjajno i baca mrlju na Napoleonovu vojsku), onda je mržnja prema drugom narodu nazvan šovinizam, tako da nacionalizam nije istovjetan sa šovinizmom, jer imenica šovinizam nije zamjenski pojam za imenicu nacionalizam.
U povijesti imamo pojavu šovinizma kod Turaka prema Armencima, Poljaka prema Nijemcima i Nijemaca prema Poljacima, Jugoslavena prema Hrvatima, četnika prema Hrvatima i partizana prema Hrvatima, i uvjetno ustaša prema Srbima, dok je mržnja četnika prema Hrvatima bezuvjetna. Onda imamo primjer mržnje Srpske pravoslavne crkve prema svemu što nije srpsko pravoslavno u Srbiji, i islama prema svemu kršćanskom i židovskom što nije muslimansko; imamo bezuvjetnu mržnju komunista, boljševika i staljinista prema svemu što nije komunističko, i šovinistički nacizam i anti-semitizam prema svemu što je židovsko; postoji mržnja masonerije prema katolicima, crncima i židovima, povijesno dokazana naravno, i mržnja globalista prema ljudskome rodu također je vid šovinizma, i to grozni i najveći.
Postojala je šovinistička mržnja anglosaskih protestantskih useljenika u Sjevernu Ameriku prema domorodačkom stanovništvu koje su nazvali Indijancima koji vuku korijen od drevnih civilizacija, ali ona više ne postoji jer su ih istrijebili, i šovinistička mržnja španjolskih konkvistadora prema Amerikancima Srednje i Južne Amerike koja je također nestala istrebljenjem domorodaca.
Postojala je i povijesna šovinistička mržnja muškaraca prema ženama, kao u staroj Grčkoj koja je uzor europske demokracije, ali ona je s vremenom nestala naukom i vjere Isusa Krista o milosrđu, ljubavi i miru, i danas muški šovonizam nalazimo samo još u prakticiranju islama koji ima problem u interpretaciji Kur’ana koji je kontradiktoran, ali to je već religijsko pitanje u koje ovom prilikom nećemo dublje ulaziti.
Šovinistička mržnja partizana prema ustašama je povijesno dokazana najkasnije otkrivanjem mračne tajne rudnika Barbarin rov u Hudoj jami, i mikro-ekshumacijama masovnih grobnica na Maclju 1991. godine, pri čemu treba naglasiti da se među zaklanim i pobijenim ustašama našlo i podosta hrvatskih žena i djece koje ne možemo ni po kojem kriteriju smatrati ustašama, a ni pobijeni domobrani kao regularna vojska NDH ne mogu se držati ustašama, inače bi se zvali ustaše. Ustaše su inače tragičari u povijesti, jer su si na svoja leđa natovarali zadatak uspostave hrvatske države nakon 800 godina ropstva u raznim svjetskim carstvima, da bi na kraju bili proglašeni šovinistima, ali u prilično licemjernom društvu koje dijeli etikete iako je farizejsko, te bi mu u tom slučaju bilo bolje da šuti, što s vremena na vrijeme i čini, inače ne bi postojala fraza „poznata hrvatska šutnja“.
Postoji šovinistička mržnja većine prema nacionalnim manjinama u svijetu, ali ne svugdje, ali postoji i jedan paradoks, naime da nacionalna manjina, ničim izazvana, šovinistički mrzi većinu, kao, npr., srpska nacionalna manjina prema hrvatskoj većini, povijesno dokazana i u Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.
Postoji, zatim, i jedna vrsta mržnje bogatih prema siromašnima, koju se rjeđe spominje, ali koja je stalno prisutna kroz povijest čovječanstva.
Postoji mržnja Kineza prem Tibetancima koji smetaju obnovi kineskog carstva jer ne žele napustiti svoju zemlju koja se zove Tibet, ili u prijevodu na mandarinski jezik Kineza „Zemlja prirodnih bogatstava“, tako da samo ime tibetanske zemlje kao magnet privlači kineske osvajače. Nadimak Hrvatske, „Lijepa naša“ nije daleko od značenja imena zemlje Tibetanaca, što situaciju Hrvata čini u pravilu tragičnom, jer svatko poželi imati tu Lijepu našu.
Od vremena prosvjetiteljstva imamo i mržnju borbenih ateista i liberala prema vjernicima.
Pita se čovjek: Gdje je u svom tom šovinizmu ljubav čovjeka prema čovjeku, i zar je čovjek čovjeku samo vuk?
Svi ćemo se složiti da je Savezna Republika Njemačka jedna uzorna demokratska zemlja i pravna država o kakvoj mnogi narodi koji su stenjali pod čizmom komunizma i preko dva desetljeća nakon pada komunizma mogu samo sanjati. U toj i takvoj Njemačkoj postoji u germanistici svjetski poznata zbirka rječnika zvana DUDEN. Pročitajmo kako je u njemu, to jest u rječniku stranih riječi definirana imenica ‘nacionalizam’, a zanimljivo je, postoje dvije definicije:
(a) U prvoj definiciji nacionalizma se kaže slijedeće: „Nacionalizam jest jaka, često netolerantna, pretjerana nacionalna svijest koja moć i veličinu vlastite nacije štuje kao najvišu vrijednost.“
(b) U drugoj definiciji o nacionalizmu kaže se ovo: „Probuđena nacionalna svijest jednog naroda u nastojanju stvaranja vlastite države.“
Jesmo li na pravom putu ako ustvrdimo da hrvatski nacionalizam spada pod definiciju (b), a srpski nacionalizam, koji teži stvaranju Velike Srbije, pod (a), i jesmo li u krivu ako kažemo da pod (a) spadaju i Englezi sa svojom Velikom Britanijom, Francuzi sa svojom Grande Nation, Rusi sa svojom najvećom državom na svijetu od Petrograda do Vladivostoka, ili talijanski fašisti koji teže osvajanju hrvatskog dijela Jadrana, i cijelog Mediterana, ili njemački nacisti sa svojim ‘Drang nach Osten’, nastao još u Bismarckovoj glavi, ili šovinistička mržnja prema Hrvatima i svim Slavenima, nastala u rasističkoj teoriji Hegelove filozofije koju su prigrlili, (evo šoka), Karl Marx i Friedrich Engels, i Adolf Hitler, (sad je šok malo splasnuo).
Jesmo li na pravom putu ako ustvrdimo da Vesna Pusić nema moralno pravo tumačiti tko je nacionalist, a tko nije, jer je gospođa svojom lukavošću svjesna, da je etiketiranje nekoga nacionalistom u bivšoj Titovoj Jugoslaviji stajalo žrtvu medijske sotonizacije, i zatvorske i logorske kazne, često uz spominjanje ili psovanje „ustaške matere“, pa si gospođa misli da bi tako mogli bar u blažem obliku stradati, a time ujedno biti politički diskvalificirani oni koje ona prozove „nacionalistima“.
Zato se izabrana mudra predsjednica Kolinda nije dala uvući u mrežu Vesne Pusić, i nije progutala njen mamac.
Što se tiče predizbornih skupova „hrvatske djevice Ivane Orleanske“ i njene stranke HDZ, „nacionalistička retorika“ koju Vesna Pusić predbacuje Kolindi i njenom stadu ovčica više su sličili na mlaku kamilicu, ili instant kavicu, upravo onako doziranu kako prepuručuje Europska pučka stranka, federacija demokršćanskih stranaka u Europskoj uniji, koja visi na koncu masonerije.
Zanimljivo, ne samo komunisti, nego i masonerija žestoko žigosi nacionalizam, a pošto masoneriju predstavlja najbogatiji dio stanovnika planeta Zemlje, dakle, 1 posto stanovnika koji u svojim rukama drže 95 posto kapitala na svijetu, onda je razumljivo zašto krupni kapitalisti i međunarodni bankari, putem svojih medija i korumpiranih plaćenika u politici izlažu nacionalizam i nacionaliste progonu, verbalnom etiketiranju govorom mržnje na koje je nacionalistima u pravilu zabranjeno odgovoriti, jer takva su „demokratska pravila“ liberalne demokracije.
Na kraju samo jedna važna napomena, nitko drugi nije srušio srednjovjekovni feudalni poredak nego probuđeni nacionalisti, ljudi koji su osvijestili svoju pripadnost jednom političkom narodu, i da naciju ne predstavljaju samo bogataši i plemići, nego i siromašni nacionalisti koji potječu od nekadašnjih kmetova Franje Tahije.
S obzirom da ovoj zemlji nedostaju pravi nacionalistički skupovi, i jedna vatrena nacionalistička euforija koja će stanovnicima vratiti nadu u bolje sutra, i izvuči ih iz letargije i depresije, jedva čekam nove sjajne demokratske skupove g. Dobroslava Parage koji ih je 1992. organizirao i održao pod znakom borbe za nacionalnu slobodu, opstojnost, i državnu nezavisnost Hrvata. U tom trenutku, mislim da bi Vesna Pusić eksplodirala od muke, jer u vezi izabrane predsjednice Kolinde se još suzdržavala, kao vuk u janjećoj koži, ali i Kolinda je premazana sa svim mastima, i lijepa je vučica u janjećoj koži, samo na drukčiji način od Vesne.
Zanimljivo, godinama nakon obračuna predsjednika Franje Tuđmana s Dobroslavom Paragom zbog njegovih sjajnih predizbornih skupova iz 1992. godine kada je narod prepoznao znakove vremena i sebi izabrao Dobroslava za predsjednika, a vuk u janjećoj koži taj izbor poništio, tvrdi ljevičar, ‘brand’ staroga kova ljevice u Hrvatskoj, kazališni redatelj Slobodan Šnajder, prepoznao je u retorici Dobroslava Parage pravog domoljuba, dok je 1992. mislio da zaziva „goruće gradove“, ali Šnajder je bio u stanju odbaciti predrasude, i na čovjeka gledati kao čovjek.
Zoran Milanović će, inače, pak u srazu s Kolindom postati veliki luzer, i neće ga u tome moći spasiti ni artiljerijska paljba podrške od pomalo već ocvale Vesne koja je nekoć za Radimira Čačića, dok je još bio vodeći u Formuli 1, bila „najljepša žena na svijetu“, i nada mnogih salonskih ljevičara, kao i Ivo Josipović, aparatčik bivšeg Saveza komunista koji je svoju najdražu zadnjicu prodao globalizmu za privilegije i slavu, kao uostalom i „Tito“, tko god da se bio krio pod tim nadimkom.
Na fotografiji jedan jedini hrabar čovjek koji se na skupu Hitlerove nacional-socijalističke partije N.S.D.A.P. nije slagao s većinom, ni s govorom mržnje. Danas se također traže takvi hrabri koji neće biti kukavički mudri nego hrabri koji će radi obrane ljudskosti plivati protiv struje rijeke – za spas čovječanstva protiv glodalizma!
prof. G. Jurišić