Nakon predsjedničkih izbora u Hrvatskoj i pobjede Kolinde Grabar-Kitarović, očekivano su se podigli smradovi političke truleži koja se postupno nataložila zadnja dva desetljeća. Izabrali smo predsjednicu koja se ne samo ponaša svjetski i hrvatski u najboljem smislu riječi, već tako i izgleda. Obratiti se svojem narodu s riječima „Hrvatice i Hrvati, građani Hrvatske“, ne samo da je normalno i legitimno, već je to i uljudna pozdravna formula koju na svim jezicima diljem svijeta, prema svojim narodima koriste svi predsjednici, i to nitko, a najmanje građani njihove države ne smatra upitnim. To smatra upitnim samo onaj koji je protiv svoje domovine i države, drugog objašnjenja nema. Pokušaji seksističke diskreditacije Kolinde Grabar-Kitarović sramotni su i jadni, a dolaze isključivo iz takvih grupacija, iz redova onih koji Hrvatsku ne poštuju, ne priznaju i ne žele. Zapanjujuće je da su takvi upravo oni koji su do sada vodili hrvatsku politiku uporno zatirući hrvatske interese. To nije naša „ljevica“, kao što Kolinda nije dio „desnice“. To je umjetno stvarano bolesno stanje nacije i države, a tek po njenom ozdravljenju biti će moguće stvoriti prostor za ljevicu i desnicu. Isto tako, matematičke doskočice kojima se sumnjalo u vjerodostojnost Kolindine izborne pobjede, jednako se tako mogu ubrojiti u besmislice, baš kao i razne analize, predviđanja i nepostojeća rješenja dugogodišnjeg ekonomskog propadanja (a ne krize kako to sustavno propadanje naši stručnjaci nazivaju). Te analize i predviđanja nisu plod nikakve znanstvene struke nego jalovog i skučenog uma.
Još bjednije je stanje nacije u kojoj briljantni umovi i umjetnici sustavno bivaju izbačeni iz javnog prostora koji im prirodno pripada da bi bili zamijenjeni supstitutima. Takvi supstituti postali su naše medijske zvijezde i javne osobe te zamijenile u potpunosti prave veličine, stvaraoce, pisce, književnike, pjesnike, slikare, kipare, znanstvenike, filozofe, glazbenike – ukratko sve one čije mišljenje u javnosti zaista treba imati težinu i značenje. Umjesto toga ovaj narod zapljuskuje smeće šupljih i besmislenih izjava tih supstituta pravih vrijednosti – kao npr. Severina, koja u skladu sa svojim ograničenim mogućnostima staje uz najizglednijeg pobjednika izbora, pa se izgubljeno pripeljava pobjedničkoj. „Kafanske pevaljke“ i javne namiguše debatiraju o ustavom zajamčenom i legitimnom pravu glasovanja hrvatskih državljana koji privremeno ili stalno žive izvan Hrvatske! Hrvatska koja je dala toliko zaslužnih umova i umjetnika svijetu, osiromašena je i duhovno u toj mjeri da je prisiljena slušati twiterovske i fejsbukovske ispade tih općepriznatih zvijezda, a ustvari nemuštih, zlobnih ili pak sasvim izgubljenih polufabrikata.
Režimska stega jest probijena, ali još uvijek funkcionira autocenzura podobnih i njihovih institucija – kao u slučaju glumca Božidara Alića koji je uoči Kolindine pobjede odahnuvši rekao samo očitu istinu. Nije ni zatvorio usta, već se javila hrt s ogradama protiv „govora mržnje“ – kao da izvjestitelj i televizijska kuća odgovaraju za onoga tko iznosi svoje osobno mišljenje i kao da je taj glumac bilo koga svojom izjavom namjeravao „mrziti“. Drugi val se digao od HDDU, njegovog strukovnog udruženja koje je, pazite sad, povuklo konzekvence i ogradilo se od vlastitog člana. Zbog čega?! Umjetnici ne smiju iznositi svoje političko mišljenje?! Zaboga, u kakvom sistemu živimo? U Josipovićevskom staljinizmu?! Ponosan i dosljedan čovjek i umjetnik učinit će upravo ono što je i on učinio. U obranu svog mišljenja spreman je i izaći iz HDDU-a, mada time ugrožava svoja prava kao umjetnik i stavlja svoju egzistenciju kao „slobodnjak“ na kocku. Kao umjetnik je stekao prava u Društvu dramskih umjetnika, no kao slobodan čovjek ih se spreman odreći.
Na kraju slijedi igrokaz sa Frljićeve nakaradne predstave, gdje se, reagiravši kao policajac i isljednik upravo on baca na gđu Vedranu Spadoni Štefanić, otima joj iz ruku fotografski aparat i briše fotografije. Slijedi privođenje u policijsku stanicu i naravno, puštanje na slobodu (naravno ne Frljićevo, već gđe Spadoni Štefanić), no ostaje naša zaprepaštenost takvim rigoroznim Frljićevim postupkom kojeg na ovakvu akciju nije navela nečista savjest već panični strah. Ako ćemo upotrijebiti ista mjerila, ovaj postupak nije samo govor već i „postupak mržnje“, a to mi, kulturnjaci i umjetnici, od ovakvih spodoba i njihovih institucija trpimo već duže vrijeme stoički i dostojanstveno. Bez obzira na sve, mi ustrajemo u našoj domovini u kojoj smo proglašeni intelektualnom dijasporom i obezvređivani na nebrojeno puno različitih načina. Ima i onih koji su se pokazali višestruko nesposobnima; u svojstvu kompozitora, pravnika, a na kraju i predsjednika – ti nikada nisu oskudijevali ni u čemu za razliku od mnogih drugih zaista zaslužnih, samozatajnih intelektualaca, znanstvenika i umjetnika čije političko mišljenje, rad i stvaranje daleko više i bolje govore o pravoj Hrvatskoj.
Ingrid Runtić
