Svjedočimo raznoraznim pokušajima mrvljenja i pritisaka na sve hrvatsko. Nakon ćirilićnih ploča u Vukovaru, ponižavanja branitelja, bolesnih „ofrljizama“ na kazališnim daskama kreiranih od redatelja i intendanta nacionalnog teatra kojemu se gadi sve hrvatsko, preko gnušanja domaćih „ljevičara“ prema legitimnom i ispravnom pozdravljanju novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović sveukupnog stanovništva Hrvatske koje počinje s: „Hrvatice i Hrvati,…“ i dalje slijede budalaštine koje samo tako miroljubiv i tolerantan narod kao što su Hrvati može trpjeti a da ne „prokuha“.
Nevladina organizacija Naša Srbija šalje po Hrvatskoj božićne čestitke adresiravši ih – na ćirilici! Svaki Kinez i Japanac zna da ne može adresirati svoju poštu koju šalje u Europu ili Ameriku, uopće u ostali svijet na kineskom ili japanskom pismu, samo braća Srbi ne znaju da se u Hrvatskoj, kao i u spomenutom ostalom svijetu adresira na – latinici. Prije 25 godina smo doduše učili ćirilicu u školi, no stasale su generacije i generacije poštara koji nisu bili školovani u Jugoslaviji. Nameće se zaključak da su te nevladine organizacije prespavale četvrt stoljeća i sad su u stanju šoka. Predlažem promjenu njihovog imena u – Trnoružice. I zbog toga što je odgovor Hrvatske pošte bio iznimno korektan i ljubazan – kao prinčev poljubac iz spomenute bajke: „ takav način adresiranja nije u skladu s Pravilnikom o pismovnim pošiljkama te Općim uvjetima“. Poljubac broj 2 bio je: „Ovdje nije riječ ni o kakvoj lošoj namjeri“. A poljubac broj 3: „, izuzetno nam je žao što se to dogodilo i razumljivo nam je da je ovakav tijek događaja kod pošiljatelja prouzročio razočaranje zbog nedostavljene čestitke.“ Može li miroljubivije od toga?! Slijedi i pomirljivo objašnjenje zbog čega nije bilo moguće isporučiti neispravno adresirane pošiljke čestitara. Bez pitanja koliko su takve čestitke adresirane na ćirilici ustvari mišljene kao provokacija. Pružena ruka u svakom smislu, ne treba nama Pusićka objašnjavati kako civilizirano komunicirati sa donedavnim neprijateljem i današnjim susjedom. Znamo mi to dobro i sami.
Našu beskrajnu trpeljivost i želju za suživotom dokazuje i N1, najnoviji projekt regije i televizija koja svakodnevno donosi vijesti i vremensku prognozu iz te iste regije . Onima koji su živjeli u Jugoslaviji, obrisi države na ekranu N1, bit će poznati. Sada je obrnuta situacija: pokušava nam se servirati da smo mi prespavali vlastiti Domovinski rat, da smo ga vjerojatno izgubili (ako ga je uopće bilo) i da se, gle čuda!, ponovo nalazimo u zemlji koja već četvrt stoljeća ne postoji i koja se čak štoviše, na jezivo krvav način raspala. Ne, reći će gđa Pusić, to nisu obrisi države, to je samo region/regija (ovisi o tome da li je trenutno u Beogradu ili Zagrebu). Ovo je prilično šizofrena situacija u kojoj sudjeluju mnogi, pa je vjerojatno riječ o kolektivnoj amneziji, a u svakom slučaju o fenomenu kojim bi se trebali pozabaviti psihijatri. Jer, sve se uklapa: ignoriraju se braniteljski prosvjedi već četvrt godine, istih onih koji su prije četvrt stoljeća svojom krvlju, životima i žrtvama stvorili Hrvatsku, dok nam pred očima sijeva karta – Jugoslavije?! Kao karta nečega čiji smo mi dio?! Nezamislivo! I tu leži krunski dokaz nenadmašne miroljubivosti Hrvata koji to u vlastitoj zemlji civilizirano trpe i dostojanstveno toleriraju. „Pa gde su bre te ustaše?! Što ne reaguju?“ – pitaju se unezvijereno provokatori. Nema ih, zato i ne reagiraju, odgovorit ćemo sa smiješkom. I s dva poljupca.
Ingrid Runtić
