Onako isprazna kao što i jest, tvrdi da je domoljublje manipulacija u neke čudne svrhe pljačke nacije, a istovremeno i crnog nacionalizma, no do sad je šutjela o rastućem neojugoslavenstvu koje ju nimalo nije ometalo u šljokićavom opstanku među jednako nezanimljivim i lažnim zvijezdama našeg javnog i (božesačuvaj) kulturnog života. Ljubav, ponos i domoljublje za nju je (gle čuda!) stvar privatnosti i tišine. Svejedno se ne libi glasno progovoriti o štetnosti domoljublja za Hrvatsku. Kaže ona da domoljublje i hrvatski nacionalizam ima negativan predznak i razdvaja. Koga, gdje i od čega?! Jelena Veljača ovdje opasno forsira demokraciju na vrlo nategnut i naopak način govoreći da svatko ima pravo voljeti svoju zemlju onako kako želi. Prvo, to nije samo pravo već i dužnost (kao i voljeti svoje dijete), drugo – nju nije zasmetala upitna i izopačena ljubav kolege Frljića prema svojoj zemlji. Dobro, ovaj čovjek kazališta koristi toliko poštapalica da treba vremena iščitati njegovu jasnu poruku – a ona je: da se ne osjeća Hrvatom i da mu Hrvatska ništa ne znači te da ga kao umjetnika nije oblikovala nimalo, jer je to već učinila Jugoslavija.
Gđo Veljačo, za vašu informaciju, domoljubi ne vežu svoju domoljubnu ljubav za Srbiju, krivo ste informirani! To čine samo pojedinci koji nisu domoljubi, kao npr. Frljić sa svojim krajnje vulgarnim teatrom i predstavom „lica na gaće“, Josipović sa svojim pravim putem prema Srbiji i Milanović sa svojim verbalnim deliktima o „glupom narodu“ i „slučajnoj državi“. Šteta koju ovim svojim kolumnicama Jelena Veljača može prouzročiti naciji usporediva je s njenom kreativnošću, tj. zanemariva – upravo kao i parenje mačaka u veljači, pardon, februaru koji nam se kalendarski bliži. Možda se baš zato sada i oglasila.
Ingrid Runtić