Danas je bio još jedan uobičajen dan u Hrvatskoj. Dan obilježen osjećajem bespomoćnosti, osjećajem neuspjeha i neodgovornosti za događaje, dan koji će ostaviti dubok trag na već izranjavanom i napaćenom narodu. Danas je bio dan sramote kako svjetske tako i domaće politike i političara. Danas, na dan, kada smo razočarani odlukom Međunarodnog suda u kojem rat nije rat, gdje razoreni gradovi i sela nisu uništeni, gdje žrtve nisu bile dovoljne žrtve, svaki od nas treba osjećati izdano, obeščašćeno i posramljeno.
Kada je u presudi za objavu cijelom svijetu, jedan sud odlučio da nije bilo dovoljno ljudskih žrtvi da se dokaže genocid, da gradovi i sela nisu poravnati s genocidnom namjerom, kada ljudi iz Vukovara, Škabrnje i drugih sela nisu probirani po pripadnosti jednoj skupini (vjerskoj i narodnosti), kada crkve i kulturna blaga nisu pljačkana, paljena i rušena, kada groblja i spomenici nisu sravnjeni da bi se uklonili dokazi postojanja i povijesti tog naroda na tim prostorima, kada sinovi i očevi nisu izdvajani iz kolona, ubijani u masovnim grobnicama i zakapani bez oznaka, ako to nisu dokazi jednog genocida onda se svijet treba barem okrenuti i pognuti glavu ako ne od srama, barem od malo savjesti i puno gluposti.
U danu u kojem nije dovoljno za hrvatski narod patnje i muka, nego premijer, tog istog naroda, Milanović u svojem obraćanju čestita Srbiji. Na čemu se to može i treba baš na današnji dan čestitati državi koja je evidentno kriva za rat i sve patnje koje su proizašle iz tog rata i genocid, koji prema presudi naš pravni tim nije uspio dokazati. Kao da nije ni to dosta, u današnjem danu, nego u izjavi i bivši predsjednik tog istog naroda izjavljuje da je sve očekivano „i eto“ (valjda sa svog pravnog iskustva pravnika, ali i predavača na Pravnom fakultetu), izjavljuje da se sud i presuda nisu mogla zasnivati samo na dokazima i izjavama u postupku s hrvatske strane.
Samo se nadam da isti profesor ne uči buduće hrvatske pravnike ovog naroda tome da se suđenje ne zasniva na izjavama žrtva i svjedoka. Istina, zasniva se i na sposobnosti pravnog tima da dokaže dokazima sve one patnje, žrtve i razorene gradove u Republici Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Tko zna možda sutra budemo govorili o jednom građanskom ratu, u kojem su se posvađala dva susjeda oko plota, malo je i krvi palo, ali genocida nije bilo ni pod razno. Pa da se prekosutra zagrlimo i kažemo u jedan glas: „Tko nas bre (e)to, zavadi!“
Kao što rekoh, još jedan uobičajen dan u Hrvatskoj…
Ivan Pehar
