Civilizirano i moderno društvo počiva na načelima demokracije, slobodi govora i mišljenja, međusobnom uvažavanju, civiliziranoj kritici i individualnom preuzimanju odgovornosti za počinjeno, rečeno i napisano. Nekome takvi nabrojeni standardi društvenog života mogu izgledati previsoki, no oni su prijeko potrebni da bi se društvo kvalitetno razvijalo i prosperiralo. U protivnom, prosperiraju pojedinci, koji se skrivaju iza kolektivne odgovornosti, vršljaju po zakonima, tumače ih i samosvojno primjenjuju kako im u datom trenutku odgovara, a zapravo vegetiraju na anomalijama društva i tako vrlo uspješno preživljavaju, unazađujući to isto društvo na račun vlastitog probitka.
Ukratko, stvara se proces u kojem neproduktivni nametnici proždiru domaćina tj. društvo. Taj proces može biti u prirodnoj ravnoteži sve dok nametnici ne prijeđu mjeru svog rasta na račun zdravijeg, ali polako i ugroženog domaćina. Tada anomalija načina života nametnika postaje pravilo i moral domaćina, tj. oboljelog, i trajnom krizom iscrpljenog društva. Svjedoci smo takvog razvoja u našem društvu, u kojem se pojavio naročito otporan nametnik koji se nasadio na oslabljeni imunitet društva i dodatno ga razgrađuje. Radi se o problemu ovrha, deložacija, gubitka osnovnih sredstava za život koje je zahvatilo širok sloj našega društva u Hrvatskoj, upravo taj problem je znak oslabljenog imuniteta društva u kojem živimo. Na taj problem se hvata virus, tj. nametnik u vidu Živog zida. Njegova pojava u našem društvu je znak razgrađivanja svega, i zdravog i nezdravog.
Dokazi o nametničkoj prirodi ove organizacije su bjelodani i višestruki: prvo, njezino začeče nije prirodno i spontano nego umjetno, nitko od mladih vodećih snaga te organizacije, tj. stranke, nema i ne poznaje problem ovrhe, zaduživanja ili pak deložacije iz vlastitog iskustva i na vlastitoj koži, svi oni žive na račun domaćina (roditelja, društva, donacija itd.). Nitko od njih nikad nije ni u čemu oskudijevao, egoizam im je glavna premisa, vidi se to i po objavama koje se pojavljuju na njihovim stranicama i u kojima prosvjednike-branitelje nazivaju Šator 66, bez obzira da li su njihovi očevi i majke sudjelovali u Domovinskom ratu, tj. stvaranju temelja Hrvatske ili ne. Njih se to jednostavno ne tiče. Uzimaju ih kad im zatrebaju (primjer predsjedničke kampanje). Isto tako se ponašaju prema svojim štićenicima – neke tragične sudbine kandidata za deložaciju su im upotrebljive, neke ne. Za njih su to samo kandidati za slijedeću predstavu. Što se s njima nakon živozidaškog adrenalinskog provoda na deložaciji događa, nije im više bitno. Igraju na kartu empatije, a sami je ne posjeduju. Obračunavaju se divljački i prostački sa svakom kritikom i upitom. Zasjenjeni vlastitom važnošću uzimaju sebi za pravo ponašati se kao Bog i Stvoritelj: oni biraju koga će spasiti, a koga ne. Daleko od toga da je to zaista u njihovoj moći, no oni su toliko opijeni mogućnošću šire manipulacije i dolaskom na političku moć, da toga nisu ni svjesni.
Tako i sada, u slučaju obitelji Lukešić i humanitarne zadruge Primorac biraju sigurnijeg domaćina i obranu privatnog vlasništva, a ne obranu jedinog doma o kojem su im do sada bila puna usta. Možda je Jozo Primorac kriv za nastalu situaciju, ali kriva je ustvari neotplativost duga, kažu oni. Njihove parole su zvučne i prazne: neotplativost duga, viša razina, princip, novac je dug, itd. Na kraju sebe stavljaju u poziciju ultimativnog suca obrazlažući: „Da je Živi zid napravio presedan i onemogućio nespornog vlasnika u tome da traži nazad svoje vlasništvo i da hipotetski danas sutra donese zakone koji to omogućavaju društvo bi nazadovalo.“ Pojam presedana poznajemo iz sudske prakse, no Živi zid ne živi u njoj, niti ikome može presuditi. Živi zid je živi dokaz nazadovanja društva.
Stanari su krivi – jer: „ne gledaju na taj problem s više razine, za njih je to egzistencijalno pitanje jer se tiče njihovog krova nad glavom, međutim, bez obzira na to što oni u Jozi Primorcu vide pokvarenu osobu – što on možda i jest, država, a ne Jozo Primorac je krivac za nastalu situaciju.“ Znači li to da živi zid više ne zanima egzistencijalno pitanje njihovih štićenika? Ne, to znači da ih to pitanje nikada nije ni zanimalo. Kao što ih ne zanima što će se dogoditi sa obiteljima na Črnomercu 105 koje su bespravno uselili u tuđe stanove, a još manje ih zanima trajni stres koji će za čitav život obilježiti maloljetnu djecu tih zavedenih i očajnih ljudi kada nedajbože dožive deložaciju iz tih tuđih stanova u kojima se sada nalaze. Ne zanimaju ih ni novčane kazne koje dobivaju njihove vlastite pristaše, niti njihova pravna zaštita – jer ne žele surađivati s korumpiranim sistemom, s kojim nema pregovora, kažu.
Koliko žrtava će još pasti na putu živozidaškog svrgavanja tog društva (domaćina)? Puno, no Živi zid je i svoje članstvo na sektaški način uvjerio u to da žrtve nisu bitne. Naravno, vodstvo Živog zida neće snositi nikakve posljedice, oni mogu biti i sto puta privođeni, ali neće nikada završiti u zatvoru, oni neće plaćati nikakve kazne i svejedno neće biti ovršeni, oni su na čudan i vrlo sumnjiv način – zaštićeni. Tko ih štiti? Upravo domaćin – društvo na koje su se nasadili kao imela na stablo. Zbog čega ih štiti? Zato jer nisu prirodno nastali, jer su dijelu vladajuće vrhuške sustava potrebni upravo da puste pritisak na neškodljivom mjestu, a ne na pravno učinkovitom. Njihovo švrljanje po domovima očajnih ljudi koji ih u krajnjoj nuždi zovu upomoć obilježeno je čistom anarhijom i bezosjećajnošću. Savjetuju ih da prekinu pregovore s bankama i ovrhovoditeljima, da prestanu plaćati rate, da zaborave na odvjetnike. Kratkotrajan je to predah za iscrpljene ljude i građane koji žele pobjeći iz bezizlazne situacije. Jer kada ih ta situacija ponovno obuzme, Živog zida nema više pored njih. Živi zid nema nikakvo opravdanje za svoje postojanje osim u očaju ljudi obezglavljenih krizom. Vodstvo Živog zida ne zanima ništa drugo, sve je za njih sekundarno pitanje, osim slijedeće deložacije. One koju će pomno odabrati i iskoristiti za vlastiti rast, kao pravi nametnik oboljelog društva. Oni su jednokratni gost u vašem domu pod prijetnjom deložacije, vi ste samo broj u navodnih 98% spriječenih deložacija. Za vas nitko kasnije neće ni čuti, a najmanje oni će vas zapitati kako ste riješili svoj problem. Jer on je uvijek vaš osobni problem, tko vam je kriv što ga ne gledate s više razine? Ne brinite, vaš problem riješit ćete na kraju sami, na ovaj ili onaj način, uz pomoć odvjetnika i nagodbe, no jedno je sigurno: Živi zid neće biti uz vas kada ga budete rješavali.
Ingrid Runtić
hop-portal.com