Naš portal došao je do tajnog dokumenta SIS-a u kojem je razjašnjena vrlo čudna uloga Hrvata Davora Kolende u slučaju svjedočenja u korist Republike Srpske i Ratka Mladića tijekom haškog suđenja. Radi se o slučaju Ratka Mladića i njegove tzv. humanosti nad Hrvatima u tome svjedočenju. Vjerojatno sada čitatelje prolazi jeza čitajući ovaj tekst, jer nitko normalan poslije sukoba u BiH-i ne može vjerovati da će Hrvati spašavati Ratka Mladića od zatvorske kazne u Haagu. Ipak, upravo to se događa, krucijalni svjedok obrane zločinca Ratka Mladića je Hrvat Davor Kolenda. Javnost je zbunjena njegovim svjedočenjem, a srpska glasila likuju nad tom situcijom i prikazuju Mladića kao jednog profesionalnog vojnika i humanitarca. Mi ćemo slučaj spašavanja vojnika Mladića prikazati sa jednog drugog gledišta, kako bi još jednom prikazali ulogu nekih Hrvata u bosanskom ratu. Pojedini Hrvati, nekada članovi JNA-e, vrlo poslušno su u ratu za BiH-u slijedili zapovijedi srpske komande, umjesto zapovijedi hrvatskih jedinica. To je još jedan dokaz da sâm predsjednik Franjo Tuđman nije kontrolirao vrlo kaotičnu situaciju u BiH-i, a time i pogrom Hrvata. Sve je jasnije kako su pojedine jedinice HVO-a i ili njihovi zapovjednici radili u srpskim intersima. Neki kako bi spašavali žive glave, jer Hrvata je bilo znatno manje nego ostala dva naroda i trebalo je balansirati u takvoj situaciji. Potrebno je bilo procijeniti koje je zlo manje. Srbima je takva situacija bila jako korisna i prikazivala je Srbe kao „dobre dečke“.
3.2 2015. godine Davor Kolenda, glavni tajnik HVO-e Travnik iz ratnih vremena, svjedočio je u Haagu, radilo se o slučaju Ratka Mladića. Kolenda se u Haagu pojavio kao svjedok obrane, odnosno kao čovjek koji pobijao tezu zlostavljanja u logoru na Manjači, kao i pobijanja genocidne politike Republike Srpske. Iako je travnička epizoda za Hrvate bila tragična, Ratko Mladić je u toj epizodi prikazan kao spasioc Hrvata toga kraja. Kolenda, koji je tokom rata u BiH bio zvaničnik Hrvatskog vijeća obrane u Travniku, svjedočio je u Haagu, da je Vojska Republike Srpske u ljeto 1993., pružila pomoć tisućama hrvatskih boraca i civila, dozvolivši da se tijekom sukoba bosanskih Bošnjaka i Hrvata, evakuiraju preko teritorije pod srpskom kontrolom. Po Kolendinim riječima, UNPROFOR je prethodno odbio omogućiti evakuaciju. Poslije pregovora sa Srbima, u kojima je svjedok učestvovao, hrvatsko stanovništvo i borci bili su evakuirani preko planine Vlašić. Svjedok Kolenda je izjavio kako 800 vojnika HVO-a bilo smješteno u zarobljenički logor VRS na Manjači, ali iz “humanitarnih razloga” i da tamo nije bilo zločina ili lošeg postupanja prema njima. Prema njegovom navodu 5000 hrvatskih civila je spašeno do muslimanske osvete.
Sukob Hrvata i Bošnjaka počeo je u Travniku 1.6.1993. godine ubojstvom zapovjednika HVO-e Ivice Stojaka. Bilo je nešto manjih sukoba još od 1.4. 1993. godine, paljenjem hrvatskih obilježja, uhićenjem Hrvata, ali glavni sukob ipak je krenuo ubojstvom zapovjednika. Svakodnevna ubojstva u Travniku bila su plod bošnjačkih snajperista. U svezi razrješenja ovakve situacije najviše je djelovao Jozo Leutar, koji je bio veza sa srpskom stranom u svezi izmještavanja stanovništva, preko srpskog teritorija. Prema zapisima Kolende u dokumentu SIS-a, prvo su hrvatske snage pomagale srpskim civilima tijekom izvlačenja iz Travnika, a nakon toga je došlo do bijega hrvatskih snaga i civila iz Travnika. Za bijeg 800 bojovnika i 5000 civila hrvatska strana je platila 1,500 000 DM srspkoj strani. Prema toj informaciji više je nego jasno kako zvuči Mladićeva pravda. Ucjenom su Srbi naplatili svoju „brigu“ za Hrvate iz Travnika. 800 bojovnika smještenih na Manjači Srbi su ismijavali i tražili da pjevaju kako je BiH-a srpska. Jasno je svakome normalnom da je time prekršena Ženevska konvencija o postupanju sa zatvorenicima, ali Kolenda je na sudu u Haagu izjavio kako su srpski vojnici postupali humano sa zarobljenom hrvatskom vojskom.
Prema dokumentima koje posjedujemo vrlo se jasno vidi uloga Kolende u srpskim vojnim krugovima. Kolenda je odrađivao poslove za srpsku vojnu stranu kao srpski obavještajac kodnog imena „Osa“. Tri puta na dan isti je podnosio svoja izvješča srpskoj komandi pod zapovjedanjem baš Ratka Mladića. Bilo je to uvijek u 10 sati, 14 sati i 18 sati. Sve informacije primao je srpski obavještajac Aleksandar Bošković pod kodnim imenom „Leptir“. Sa istim obavještajcem je, osim razmejne civila, dogovarao i bojna djelovanja. Hrvati su za Srbe odrađivali prljave poslove navođenja topništva, a jednom prilikom su spriječili muslimanski konvoj od 500 kamiona oružja za Tuzlu. Srbi su gađali muslimanske položaje oko Travnika, kako bi oslabili njihove jedinice.
Hrvatska strana je po svjedočenju Kolende u navedenim dokumentima tražila od Mladićeve vojske i streljivo. U principu, Kolenda je podredio djelovanje HVO-e srpskim snagama u borbi sa muslimanima. Cijena izdaje hrvatskih interesa značila je gubitak teritorija i gubitak suradnje sa muslimanima. Srpska strana itekako je dobro odradila sukob Hrvata i Bošnjaka, razrađen upravo u komandi srpske vojske kodnog imena Lukavac, pod zapovijedanjem Ratka Mladića, kako bi zadržala veći komad BiH-e. Srbi su morali izazvati sukob Bošnjaka i Hrvata, preko svojih ljudi u oba naroda i tako zacementirati svoj položaj u BiH-i. Lakša je bila borba protiv jednog protivnika nego protiv ujedinjenih snaga.
Iz cijele sitaucije je više nego jasno kako Kolenda nije Hrvat koji je svjedok hrvatske političke opcije u bosanskom ratu, već je u vrijeme rata bio srpski obavještajac, koji je radio za srpske interese. U svrhu te rabote srpska strana mu daje i radio stanicu isključivo za ovu vezu.
Svjedočenje Kolende pokazuje upravo situaciju u bosanskom ratu onakvom kakva i jest, srpska strana je svoje kadrove iz JNA-e i vrbovanjem koristila u sukobima te preko njih kontrolirala bojišnicu u BiH-i. U ovome slučaju iskoristila je sukob hrvatske i bošnjačke strane, praktički osigurala nestanak Hrvata sa tog područja uz pomoć Hrvata, granatiranjem Bošnjaka još više uspostavila mržnju Hrvata i Bošnjaka, kako bi sebi olakšala djelovanje. Svoje stanovništvo je izvukla iz Travnika, Hrvatima masno naplatila „spašavanje“, a u medijima sebe prikazala kao humanu vojsku nakon sijaset ubojstava i etničkog čišćenja. Nesposobnost hrvatkog i bošnjačkog rukovodstva podredila je sebi i svađom povećala svoj primat u BiH-i, koja nikako ne bi bila u tome položaju da nisu izdajnici sa ove druge dvije strane odradili posao za srpsku stranu.
Zaključak je jasan; srpska strana u Haagu nastavlja koristiti svoje kadrove iz hrvatskog naroda za spašavanje svojih ratnih zločinaca. Mediji takve kadrove nazivaju kadrovima protivničke snage, što uopće nije točno, jer iz ovog slučaja je razvidno da Mladić koristi svoj kadar za svoju obranu. Isto tako je zanimljivo kako Mladić, kao i prije Šešelj koristi tajne dokumente SIS-a u svojoj obrani. Očito kordinacija nekih poslova ima korijene u našim tajnim službama, odnosno neke informacije iznose kadrovi zaostali iz bivše vojske i sigurnosnog sustava u našim redovima.
UNPROFOR u slučaju Travnik se pokazao u skladu sa etničkim čišćenjem hrvatskog naroda i pokazao je jednu novu istinu o svjetskoj politici, koja je u ovom slučaju podržala etničko čišćenje Hrvata, nije reagirala i trebala bi snositi odgovornost za danjašnje etničko stanje u Travniku.
Igor Drenjančević
