Zadnjih godina, pogotovu nakon promjene vodstva unutar HDZ-a se ovaj pojam često koristi kao dokaz da se nešto promijenilo. Navodno da je HDZ prošao svoju katarzu, što god da to značilo. U javnim nastupima ćemo često čuti upravo tu tuđicu kao dokaz da smo se konačno odmaknuli od onoga što je bilo prije nas i da smo se konačno okrenuli onoj famoznoj, nedohvatljivoj budućnsoti o kojoj je govorio hrvatski heroj nakon dolaska sa sudišta u Haagu.
Zamamno je govoriti o budućnosti i tumačiti da je bitno da se odmaknemo od prošlosti, da prođemo tu svoju katarzu, svoje čišćenje. Zvuči logično, prihvatljivo i jedino spasonosno u ovoj kaljuži o kojoj svakodnevno čitamo i pišemo.
Postoji li hrvatska katarza? Je li se ona dogodila? Je li Hrvatska konačno spremna za novi pomak prema budućnosti ili smo još uvijek zarobljeni u prošlosti? Možemo li se uopće pokrenuti prema budućnosti, a da ne rasčistimo prošlost?
Sigurno je da postoje mnogi učeni ljudi koji će nam objasniti da je to moguće, da je to skoro pa jedino rješenje. Kao argument oni će uvijek iz rukava istresti mantru da nam treba ozdravljenje gospodarstva, a ne bavljenje prošlošću, da nam treba zajedništvo, a ne svađe i nejedinstvo. Pri tomu se u javnoj raspravi podmeće izrazito upitna teza o rasčišćavanju prošlosti kao kočnici napretka.
Takvu tezu je jednostavno pobiti osnovnom logikom. Ništa u čovjekovom okruženju nije nastalo s nama, sve se zasniva na prošlosti i našim iskustvima. To je zakon materijalnoga i vremenski definiranog svijeta u kojem živimo. Niti najnesposobniji liječnik ne će govoriti o terapiji prije nego se malo pozabavi anamnezom i dijagnosticira u čemu je problem. No to ne prolazi kod naših evanđelista okrenutosti budućnosti, oni i dalje uporno tvrde da im je dosta prošlosti i uvjereni su da je to tako moguće.
Nezaobilazna tema u hrvatskom samopoimanju je odnos hrvatskog naroda prema svojoj prošlosti iz doba komunizma i Jugoslavije. Osnovica demokratske hrvatske države je Domovinski rat, a on se vodio upravo zbog činjenice da je postojala Jugoslavija i komunizam, kojega je glavni simbol Tito.
Govoriti o napretku bez uzimanja u obzir tih činjenica je ravno obmani, naivnosti ili u najgorem slučaju političkom sljepilu. Hrvatsko društvo jeste podijeljeno, a nije moguće ujediniti ga pukim negiranjem te podjele i akademskim zahtjevima da se okrenemo prema budućnosti. Htjeli ne htjeli Hrvati se moraju javno i otvoreno pozabaviti onim što im objavljeno javno mišljenje sugerira kao nepotrebno: distanciranjem i odbacivanjem ideja iz komunsitičko jugoslavenske prošlosti. Neki to zovu lustracijom, neki nepotrebnim mukama, a neki redefiniranjem povijesti.
Je li moguć hrvatski napredak u bilo kojem pogledu bez jasnog pročišćavanja tih tema? Ja mislim da nije. Zašto?
Pogledajmo samo malo s koliko emocija se vodi javna rasprava kad na tapetu dođe Tito. U svakoj demokratskoj državi bi se sve javne osobe i političari odavno ogradili od komunističkog diktatora i masovnog zločinca, ali ne i u Hrvatskoj. Zašto neki to ne čine je potpuno jasno. Oni još uvijek u Titu vide svojeg idola, onoga komu su došli velikani na sprovod, tipa koji je zaveo Sofiju Loren i bio džek.
Koliko god da je primitvno za opravdanje nekog diktatora navoditi broj službenih delegacija na njegovom sprovodu, toliko je taj stav paralizirajući za društvo i državu. On nebi bio paralizirajući da taj stav nosi samo uska grupica njegovih sljedbenika, vječito nepopravljivih Jugoslavena i nacikomunsta.
Kad se javno raspravlja o Titu uvijek ćemo čuti kako je on bio “veliki državnik”. Taj pridjev koriste oni koji su navodno neutralni, oni koji se javno boje reć jasno i glasno da je bio zločinac i oni koji najrađe o ideologije nebi jer ih zanima navodno samo gospodarstvo.
U navođenju argumenata za tajno ili javno očijukanje s doživotnim diktatorom druge države hrvatski novinari, intelektualci i kriptojugoslaveni se ne libe u pomoć pozvat i njima omraženog Franju Tuđmana. Tuđman je za tu skupinu ljudi oličenje svega negativnoga, osim kad govore o Titu. Onda njega navode kao glavni argument svojih nebuloznih zahtjeva da se simbol druge države i diktature zadrži u javnom prostoru. Na takve argumente ja bih samo rekao da ni Tuđman nije bio Bog pa njegov stav o Titu uopće nije relevantan ako želimo proći hrvatsku katarzu.
Zašto je jasan odmak i osuda Tita i titoizma neophodan za hrvatski pomak?
Tito je simbol Jugoslavije, njezin diktator i stvaratelj, on je pored toga masovni zločinac koji na duši ima nekoliko stotina tisuća Hrvata. Već same te činjenice bi bile dovoljne da ni jedan jedini javni djelatnik ili poliitčar ne opravdava i ne spominje tog političara u pozitivnom kontekstu kad se govori o Hrvatskoj, hrvatskom narodu i hrvatskoj državi.
Da je on simbol svega što je bilo suprotno hrvatskoj slobodi i samostalnosti govori i nevjerojatna energija kojom se njegovi sljedbenici i dan danas zalažu da on ostane neka vrst zajedničkog dobra. Budući da većina bivših komunista ne vjeruje u Boga, on za njih zauzima to mjesto i zato su spremni svim sredstvima spriječiti jasan odmak od njega.
Odmak od Tita je neophodan iz nekoliko razloga.
Demokratski i humanistički razlozi nam nalažu da osudimo i nedvosmisleno se odvojimo od povijesnih osoba koje su provodile diktaturu i bili začetnici masovnih pokolja.
Tito je bio i ostao simbol Jugoslavije. Svako njegovo zadržavanje u javnom prostoru je neka vrsta pupčane vrpce upravo prema toj državi iz koje smo krvavo izišli.
Tito je simbol pokolja nad hrvatskim narodom i simbol sprječavanja hrvatske samostalnosti. Tu činjenicu ne pobijaju nikakve nebulozne teze o Hrvatskoj kao samostalnoj državi koja nebi postojala da Tito nije pobijedio Hitlera. Titovi komunsiti su jedini komunsiti u Europi koji se nisu borili protiv fašističkog režima nego protiv hrvatske države. To je Tito pokazivao čitav svoj život.
Hrvatska katarza mora dakle početi od tog simbola Jugoslavije i komunizma, zločina, ugnjetavanja i povezanosti sa sprječavanjem samostalne hrvatske države.
Njegovo ostavljanje u javnom prostoru i definiranje kao “velikana” je negiranje Domovinskog rata i svih žrtava koje su podnesene za slobodu i neovisnost hrvatske države.
Gospodarski pomak je posljedica zdravog stanja u društvu, a društvo koje još uvijek nema snage da jasno i nedvosmisleno osudi diktatore i zločince nije zdravo društvo.
Država koja zadržava simbole druge države, iz koje je ratom izišla, samo pokazuje da nije svoja, da nije svjesna svoje samostalnosti i žrtve koju je morala podnijeti za tu samostalnost.
Na hrvatskom narodu, političarima i javnim djelatnicima je da odaberu.
Vinko Vukadin
hop-portal.com