Partizanski kriminalac i zločinac Jovo Kapičić, zapovjednik logora Goli otok mirno je umro. U Beogradu je završio život Jovo Kapičić prije godinu pol dana, zapovjednik „partizanskog Jasenovca“. Otišao je kao zaslužni partizanski rukovodioc u grob. Istina ga nije nikada dotakla, nije platio svoju svirepost zatvorskom kaznom. Logor smrti u kojem je širio mržnju i zapovijedao svirepa ubojstva jedini još svjedoči o njegovim zlodjelima kao i svaka njegova žrtva. Neke su živuče, neke su mrtve.
Ako pogledate strukturu logora Goli otok, doći ćete vrlo brzo do zaključka o sličnosti sa takvim logorima u nacističkoj praksi. Metode djelovanja komunističkog logora i onog fašističkog, potpuno su iste, a i sam Jasenovac je još desetak godina radio na istrebljenju Hrvata, nakon 2. svjetskog rata, što je jasni dokaz povezanosti dva režima preko zločina u tim logorima. Fašizam i socijalizam su imali iste metode, od propagande do djelovanja kroz logore. Žrtve to najbolje pokazuju.
Samice na Golom otoku u to vrijeme više su priličile za boravak pasa, nego na boravak čovjeka. Lokacija logora pak govori o strašnoj svireposti komunista. Doslovno goli otok, bez zaklona, gdje je temperatura kamenjara prelazila 45 stupnjeva temperaturne zbilje, a kada tome pridodamo različite torture, jasana je bolest Titova sustava u svezi uništavanja ljudskih života. Ljudi su visili poput dimljenih plečki naglavačke, tražili pijesak po zimi, pretučeni od drugih zatvorenika ili stražara nakon nahuškavanja, jednostavno rečeno mnogi su i ubijani zbog svojih uvjerenja.
Jovo Kapičić nikad svršeni student našao je sebe u toj situaciji, unštavanje tuđih života bilo je njegov cilj . Zapovijedao je batinanjima, iživljavanjima i ubijanjima uglavnom Hrvata. Znakovita je njegova rečenica: “Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba”, pa je nastavio u još luđem tonu: “da je on jedina žrtva Golog otoka”. Konstatacija da postoje svjedočanstva o mučenjima na Golom otoku, o čemu govore i djela srpskog akademika Dragoslava Mihailovića, Kapičić je rekao: „Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi!” . Mislim da je to najbolja slika tog komunističkog monstruma, ubojice i glavnog pomagača Aleksandra Rankovića.
Do 1954. godine logor smrti je bio predodređen za inforbirovce, one koji su bili vjerni Staljinu, a kasnije gotovo potpuno za preodgoj i ubijanja Hrvata. I tu je jasna veza velikosrpske mržnje Sime Dubajića i Jove Kapičića. Što je Dubaić kreirao na Križnom putu, to je Kapičić sa Rankovićem sprovodio u logoru smrti. Uništavanje biti hrvatstva. To je bila krucijalna ideja Jugoslavije. Učiniti Hrvate Bunjevcima, Šokcima, Jugoslavenima, Srbima, samo da bi se stvorila srpska većina bez otpora. Kapičić u svojim memoarima jednog teškog primitivca jasno opisuje situaciju u golootčkom grotlu smrti, ali niječe odgovornost i zločine. Torture i zlostavljanja koje su i danas u glavama bivših zatvorenih ljudi, ne mogu izbrisati odgovornost ovog čovjeka i mnogih drugih. Kapičić je doživio svoju starost, bez ikakve kazne. To je “nagrada” za bestijalna ubojstva.
Usporedimo li Kapičića i Luburića na svojim pozicijama, onaj drugi je omražen, dok Kapičić je za svoja nedjela proživio jedan ugodan život. Time je naše društvo ostalo još bolesnije, žrtva nije dobila nikavu satisfakciju u zakonskim okvirima. Još jedna istina je otišla u zaborav.
Zločinac je proživio ugodan život, a naš pijetet prema žrtvi biva uništen, jer nikada nije suđena. Umjesto da je država obnovila logor smrti i dala mu značaj, kojim maše u Jasenovcu, ona se pobrinula za dobre penzije komunističkim zločincima sa otoka i lažiranje povijesnih istina.
Država ide toliko daleko u svojoj bestijalnosti da razmišlja sakriti sve zločine Golog otoka, davanjem u najam ili prodajom postojećeg stanja. Namjena Golog otoka u turističke svrhe tom idejom prema prijedlogu vlade, nije bez dobrog razloga. Prikrivaju se zločini, a daljnjim vremenskim razmakom stvara se zaborav. Umjesto memorijalnog centra, država ismijava žrtve i nema volje istražiti pozadinu ubojstava u ovom logoru smrti. Nema namjeru niti žrtvama odati pijetet. Razlog je u povezanosti Golog otoka i socijalističkih močnika, poglavito što danas njihovi sinovi su vladari naše zemlje.
Ipak priča o Golom otoku ima i svoju još mračniju stranu, koju komunistički zločinci žele prikriti, a radi se o masovnim ubijanjima i pokapanjima na samom otoku. Prema našim saznanjima od nadzornika pravosudne policije koji su tada radili na otoku, pa do kuhara u tome kazamatu, saznali smo lokaciju masovne grobnice zatvorenika. Najviše je kostura ubijenih na lokaciji kamenoloma na otoku. U tome kamenolomu mnogi su nestali.
U svojoj brutalnosti i likvidaciji posebno su se istakli zapovjednici otoka Ante Raštegorac, sa Kupresa i Crnogorac Radović. Oni su bili zadnja generacija jugoslavenskih mučitelja na otoku. Prema svjedočenju nekih svjedoka upravo oni su bili nastavak Kapičićeve škole maltretiranja. Poglavito u likvidacijama pojedinaca, koje su zakapali u kamenolomu. Danas mnogo godina kasnije nitko nema volje pokrenuti akciju otkopavanja leševa, proučavanja ovog logora smrti.
Uživali su u mučenjima, preverznim seksualnim iživljavanjima, tjerali zatvorenike da se međusobno izdaju, sve kako bi stvorili jedan nukleus cinkatorske škole u zaštiti svog socijalističkog društva. Ono što se provodilo na otoku, tako što se činilo i u društvu, pojedinac je pojedincu bio vuk, kako bi preživio torturu.
Samo zato što su neki zločinci još živi država nema volje ovaj otok istražiti i pojedince privesti pravdi. Istragom bi došli do frapantnih podataka, konačno bi ubijeni bili otkriveni u mjestu stradanja, a fama o neubijanju na otoku bi bila skinuta sa dnevnog reda, jer ljudi su bili ubijeni na tom otoku komunističkih zlotvora.
Igor Drenjančević
