Posrednik između Patrije i Đure Đakovića, Radomir Panjević, još je iz YU vremena bio prisan s Franjom Gregurićim. Panjević, koji je za taj posao od Finaca već dobio proviziju veću od milijun eura, imao je idealnu osobu za poveznicu sa Stjepanom Mesićem, koji je na kraju izgurao projekt Patria u RH.
U reakcijama na nepravomoćnu sudsku odluku u Finskoj, po kojoj su dvojica bivših vodećih menadžera tamošnje tvrtke Patria, Heikki Hulkkonen i Reijo Niittyinen, dobili po 20 mjeseci uvjetnog zatvora zbog organiziranja podmićivanja koje je trebalo osigurati da Patria proda MORH-u veliku količinu oklopnih borbenih vozila, te prema kojoj Patria mora platiti 297.000 eura novčane kazne, u Hrvatskoj su se pojavile različite interpretacije slučaja, pogotovo oko uloge bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića.
U svim tim silnim interpretacijama svi su suglasni da je Mesić primio mito, i u tom se kontekstu spominju i moguće osobe koje su to učinile u njegovo ime. Tako lista osumnjičenih, koji su jamili mito za Mesića, svakoga dana u svakom pogledu postaje sve veća i veća, dok Dorh i Uskok, stječe se dojam, u toj aferi čine sve kako bi zaštitili lik i (ne)djelo bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, ali i bivšeg premijera Franju Gregurića i direktora Đure Đakovića Bartola Jerkovića, koji su također osumnjičeni za primanje mita.
Podsjetimo, u finskoj presudi je napisano da su se 10. lipnja 2010. godine, kada su Finska, Austrija i Hrvatska potpisale ugovor o formiranju zajedničkog istražnog tima (Joint Investigation Team), međusobno dogovorile i da svaka država kazneno progoni samo vlastite državljane. Tako je Bečki sud nepravomoćno osudio Riedla na 3 godine zatvora, slovenski sud je pravomoćno na zatvorsku kaznu osudio tadašnjeg slovenskog premijera Janeza Janšu, te direktora kompanije “Rotis” Ivana Črnkovića, nekadašnjeg zapovjednika vojnih specijalaca Antona Krkoviča, bivšeg šefa logistike slovenske Teritorijalne obrane Petra Zupana i slikara Juru Cekutu, koji je već u vrijeme osamostaljenja Slovenije i Hrvatske bio u dobrim odnosima sa Stjepanom Mesićem.
Gregurić – najveći tajkun među političarima i najveći političar među tajkunima
Dakle, činjenica jest da presude u Finskoj i Austriji nisu ugodne samo za Mesića, nego i za direktora Đure Đakovića Bartola Jerkovića, ali i za predsjednika hrvatske Vlade 1991. i 1992. godine, Franju Gregurića, koji se izrijekom spominju u finskoj presudi kao moguće osobe koje su primile mito za Patrijina vozila. I dok je u cijeloj aferi fokus javnosti najviše bio usmjeren na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, što je i razumljivo s obzirom na najvišu funkciju koju je obnašao u državi, ime bivšeg premijera Franje Gregurića, u medijima se provlačilo nekako “ispotiha”, kao da je njegova uloga u svemu tome bila – marginalna.
No, kada je riječ o tom lukavom političaru, mnogi će s pravom konstatirati da se tu radi o najvećem tajkunu među političarima i najvećem političaru među tajkunima. Podsjetimo, o Franji Greguriću su se do sada raspredale brojne priče. Sredinom devedesetih se tako otvoreno govorilo da je on većinski vlasnik Tvornice duhana Rovinj, te da svoje ogromno bogatstvo krije kao zmija noge, na način da se u javnosti pojavljuje skromno odjeven i u polovnom automobilu. Bio je jedan od stupova tadašnje tzv. tehnomenadžerske struje u HDZ-u koja se svom silinom borila protiv desne struje predvođene tadašnjim ministrom obrane Gojkom Šuškom i najdražim Tuđmanovim savjetnikom, dr. Ivićem Pašalićem. Dobro upućeni su smatrali da je spomenuti dvojac bio i najveća opasnost Gregurićevom klanu u HDZ-u, koji je, prema pisanju nekih medija u Srbiji ali i kod nas, nastao transformacijom komunističkog obavještajnog aparata u podzemnu organizaciju, koju je vodio upravo svemoćni Franjo Gregurić. On je u zadnjoj fazi komunizma bio direktor državne tvrtke Astra – Zagreb, koja je, po mišljenju brojnih medija u regiji, kontrolirala trgovinu heroinom.
Smatra se i da je upravo Gregurićev klan u prvoj polovici devedesetih prošlog stoljeća preuzeo kontrolu nad bankarskim sustavom, prehrambenom, duhanskom i farmaceutskom industrijom, sistemom kreditnih kartica, dijelom osiguravajućeg sektora, te da je u drugoj polovici 1990-ih, u kaotičnoj i kriminalom obilježenoj privatizaciji, uništio veći dio privrede u Hrvatskoj i to preko banaka koje su gurale tvrtke u stečaj, kako bi se domogle dionica koje su te tvrtke imale kod samih banaka, ali i da se domognu njihovih nekretnina.
Kako bi se spasio od smjene, Tuđmana obmanuo teškom bolešću
O brojnim Gregurićevim nepodopštinama u to doba bio je upoznat i predsjednik Tuđman, koji ga je u jednom trenutku htio smijeniti sa svih dužnosti koje je tada obnašao. Saznavši za predsjednikove namjere, Gregurić je brže bolje na sastanak s predsjednikom došao obrijane glave, snuždeno se pretvarajući da mu je od posljedica kemoterapije otpala sva kosa, jer da boluje od teške bolesti. Tuđmanu se tada sažalio nad njim, pa je odustao od nakana da Gregurića eliminira iz aktivne politike. I tako je Gregurić svih ovih godina prošao neokrznut, iako je stalno iz sjene vukao ključne poteze u gospodarskom i političkom životu Hrvatske, sve dok na vidjelo nisu isplivale pojedinosti iz afere Patria, u kojoj se među osumnjičenicima spominje i njegovo ime.
Bolji poznavatelji prilika će odmah reći da nisu ni malo iznenađeni da se u tom vražjem kolu podmićenih osoba nalazi i ime bivšeg premijera. Tim prije što poznanstvo između Franje Gregurića i glavnog posrednika između finske Patrije i hrvatske tvrtke Đuro Đaković, Radomira Panjevića, doseže i nekoliko desetljeća unatrag. Radomir Panjević je kao tehnički vojni savjetnik Patrije u Hrvatskoj još od 2004. godine jedan od najzaslužnijih što je Patrija dobila takav unosan posao kod nas, ali je i ključna osoba za Patrijin offset u Hrvatskoj nakon ugovora o kupnji 84 oklopna borbena vozila. Danas su mnogi skloni tvrditi, o čemu je svojedobno pisao i Nacional, kako je bivši šef Patrije, Jorma Wiitakorpi, od svih savjetnika najviše slušao upravo Ratka Panjevića, koji mu je i postavio cijeli projekt u Hrvatskoj. Kakva je uloga u svemu tome bila bivšeg premijera Franje Gregurića, za sada se ne zna, no, njegovo ime se, uz nezaobilazne Mesića i Bartola Jerkovića, nalazi na listi osumnjičenih za primanje mita.
Panjević 1991. molio Gregurića za pomoć oko njegove nestale majke
Dobro upućen izvor tvrdi da je Gregurića u cijelu tu priču uveo upravo Radomir Panjević, a njihovo poznanstvo se proteže još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, a vjerojatno i od ranije još iz bivše komunističke Jugoslavije. U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti detalj iz veljače 2002. godine sa suđenja tzv. gospićkoj skupini na Županijskom sudu u Rijeci, na kojem je svjedok Radomir Panjević dao iskaz o nestanku svoje majke iz Gospića u listopadu 1991. godine. Panjević je pred sudskim vijećem, kojim je predsjedavala sutkinja Ika Šarić, rekao da je on u vrijeme odvođenja njegove majke bio u Zagrebu, te da ga je o tome izvijestila susjeda. Kako je Panjević u to vrijeme preko svog poduzeća, kako je naveo, surađivao u nabavi opreme za Gospić s dr. Draženom Jurkovićem i Antom Karićem, upitao ih je zbog čega nisu zaštitili njegovu majku. Oni su se, rekao je Panjević, opravdali rekavši da nisu mogli učiniti ništa, te su obojica tada potvrdili da se boje za svoje živote. Panjević je, kako je naveo u iskazu, pomoć zatražio kod tadašnjeg predsjednika Vlade Franje Gregurića koji je slao fakseve s upitima o sudbini Panjevićeve majke u krizni stožer u Gospiću.
Inače, inženjer strojarstva Ratko Panjević, završio je Vojno-tehničku akademiju u Zagrebu još 1982. godine. Ondje je ostao raditi na Katedri za složene borbene sustave. Riječ je o stručnjaku koji se vojno-tehničkom problematikom bavi dugi niz godina. Neposredno prije početka Domovinskog rata osnovao je tvrtku MA-RA, ali zbog embarga na uvoz oružja u Hrvatsku nije se mogao posvetiti tom poslu.
Smjenom Mesićeva zaštitnika Bajića istraga bi napokon mogla krenuti s mrtve točke
S obzirom da Panjević preko te tvrtke nije mogao normalno poslovati, zbližio se s generalom Vladimirom Zagorcem i postao mu jedan od glavnih suradnika. Panjević je bio i tajnik lovačke udruge čiji je predsjednik bio general Vladimir Zagorec. Udruga je bila prijavljena na istoj adresi kao i Panjevićeva firma. Micanjem Zagorca i ukidanjem embarga Hrvatskoj, Panjević se poslije 2000. godine sa zaposlenicima svoje tvrtke koji su do tada postali eksperti za lovni turizam, prebacio na posao koji najbolje poznaje – posao s oružjem, jer je znao da slijedi ulaganje u modernizaciju Hrvatske vojske. HV je bio pred početkom velikog pospremanja i modernizacije oružanih snaga, kao i hrvatska policija, pa je on nastojao obnoviti bivše i uspostaviti nove kontakte u europskoj vojnoj industriji i tako se pripremiti za predstojeće natječaje za opremanje Hrvatske vojske.
Budući da se posvetio poslu koji je najbolje znao raditi, ubrzo je počeo sklapati zastupstva s renomiranim tvrtkama na području vojne industrije. Tako je njegovim posredovanjem sklopljen i posao između našeg Đure Đakovića i finske tvrtke Patria o kupnji oklopnih vozila, zbog čega je Radomir Panjević, prema pisanju medija, nagrađen provizijom od oko milijun eura.
A jesu li i koliku proviziju dobili trojica osumnjičenika u toj aferi – Stjepan Mesić, Franjo Gregurić i Bartol Jerković – trebala bi utvrditi istraga u Hrvatskoj koja, za sada, tapka u mjestu. Ipak, za nadati se je, da će odlaskom Mesićeva zaštitnika Mladena Bajića s mjesta glavnog državnog odvjetnika, stvar po tom pitanju, napokon krenuti s mrtve točke.
Nakon Šeksovih optužbi isplivala puna istina: Šarinić priznao da je Gregurić omogućio kumu ruske mafije Mogiljeviču čak četiri hrvatske putovnice
Za Semjona Mogiljeviča zapadni mediji kažu da je “najgori kriminalac za kojega nikad niste čuli”. No, u Hrvatskoj se glas o njemu pročuo početkom 90-ih kad je otkriveno da taj rođeni Ukrajinac koristi hrvatsku diplomatsku putovnicu. Mogiljevič je na listi desetorice najtraženijih bjegunaca FBI-a, a da je riječ o veoma važnom “tipu”, govori podatak da je duboko uvučen u poslove vezane za naftu – crno zlato – koje pokreće svjetsku ekonomiju. Mnogi ga smatraju i najopasnijim kriminalcem na svijetu.
Na popisu njegovih grijeha, Američka federalna agencija navodi trgovinu drogom i nuklearnim materijalom, plaćena ubojstva i međunarodnu prostituciju. Osim umiješanosti u najgori svjetski kriminal, njegova ličnost i djelatnost zabrinjavaju političare na najvišoj razini zbog utjecaja koji ima na europski energetski sustav. Kako piše Business Insider, Mogiljevič pod svojom kontrolom ima mrežu plinovoda između Rusije i Istočne Europe. John Wood, jedan od viših savjetnika za problem pranja novca u Agenciji IPSA International, navodi da je Mogiljevič godinama temeljito planirao ulazak u biznis s europskim plinom.
U Hrvatskoj je zbog njega nastao skandal nakon što su novinari otkrili da je “zbog velikih zasluga i poslovanja” dobio i hrvatsko državljanstvo, koje mu je kasnije poništeno. No, to mu sigurno nije izazvalo probleme jer je operirao s oko 20 identiteta.
Vladimir Šeks je 2000. godine optužio Hrvoja Šarinića da je 1997., kao tadašnji predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana, omogućio kumu ruske mafije čak četiri hrvatske putovnice. Šarinić je demantirao Šeksa, te razjasnio kako mu je 1997. ili 1998., Franjo Gregurić predložio da se Mogiljeviču izda hrvatska putovnica, koja mu je trebala olakšati kupnju kuće na Opatijskoj rivijeri. Tvrdio je da tada nisu znali za dosjee koje o njemu imaju zapadne obavještajne službe.
