Današnji gost Stankovićeve emisije Nedjeljom u 2, profesor ekonomije s političkim ambicijama gospodin Ivan Lovrinović, osnivač udruge Promijenimo Hrvatsku sa sloganom stavljamo se na raspolaganje, stavio je svoje pomno razrađene stavove o ekonomsko-političkoj situaciji u zemlji na raspolaganje gledateljima i svojim potencijalnim budućim biračima – naravno, ukoliko se ta njegova najavljena stranka ikada oformi. Svi znamo koliko nam je loše i bezizgledno, svatko od nas je barem jednom ako ne i opetovano pogledao u bezdan praznog bankovnog računa (sve češće ovršenog, odnosno blokiranog), tako da nam to „sagledavanje situacije u zemlji“ i nije takva senzacija. Kao ni floskula o dva politička pola koja se redovno izmjenjuju. Meni osobno je senzacija bila nešto drugo: g. Lovrinović elegantno je „skliznuo“ s najave vlastitog političkog programa na pohvale mladim, hrabrim, političkim predznakom neopterećenim i u branjenju domova uspješnim ljudima koji su osnovali aktivističku udrugu Živi zid i koji su jednako neopterećeno i bez ikakvih (pred)znanja krenuli u još bolje organiziranu političku bitku protiv sadašnje političke elite. Ako na jednak način bude odabirao mlade „stručnjake“ u svojoj zamišljenoj stranci, jao si ga nama! Naime, neučinkovitost HNB-a i Vlade u rješavanju ekonomskih i novčanih problema u Hrvatskoj je otprilike jednaka onoj kojom Živi zid rješava deložacije, odnosno jednaka je nuli. Gotovo mi je nevjerojatno da je ova jednostavna jednadžba promakla financijskom i matematičkom umu g. Lovrinovića. Gle još jednog paradoksa: profesora na ekonomskom fakultetu ne zabrinjava činjenica o nezavršenim studijama čelnika Živog zida, kao ni činjenično stanje njihove neučinkovitosti u samostalno proklamiranom radu obrane najugroženijih. Liberalno i revolucionarno, nema što!
No, osvrnimo se malo na parole i fraze pomoću kojih se uspješno manipulira pučanstvom i upotrebom kojih se lako mogu detektirati stvarni problemi ekonomske prirode. Jedna od najjačih je zasigurno ona koju smo svi nebrojeno puta čuli od spomenute političke elite, pa iz usta nove aktivističke oporbe (među inima i spomenutog Živog zida), a na kraju i od gospodina – gosta današnje Stankovićeve emisije. Radi se o frazi: „živjeti iznad svojih mogućnosti“. Ova fraza ukida svaku logiku kapitalističkog gospodarskog ustroja, budući da se direktno suprotstavlja osnovnoj premisi kapitalizma i tržišne ekonomije. Naime, borba za tržište pretpostavlja inventivnost, rizik i ambiciju stvaranja novog (kako proizvoda tako i potreba). Poduzetnik poduzima entuzijastički sve da probije domet svojih sadašnjih mogućnosti i ne razmišlja o ograničenjima, naprotiv on svojom domišljatošću probija postojeća ograničenja i širi svoje mogućnosti. Kako u radu, tako i u zasluženom prihodu i njegovom trošenju – koje opet novac vraća u promet financiranjem drugih proizvoda i usluga. Izreći „živjeti iznad svojih mogućnosti“ jednako je frazi „stegnuti remen“, to je zid koji se verbalno postavlja pred nama suzujući nam mogućnosti i perspektive (prvo kao pojedincu, a onda i kao društvu u cjelini). Psihološki nam se, osim toga, tom i sličnim frazama ucjepljuje krivica za našu ambiciju i sasvim opravdanu ljudsku potrebu za boljim i kvalitetnijim životom, drugim riječima – režu nam se krila.
Kome u stvari pogoduje takvo „stjerivanje u tor“ naše pravedne i duboko ljudske želje za ekonomskom i svom ostalom ekspanzijom u smislu boljeg života? Onima koji su već elita, onima kojima bilo kakva promjena može ugroziti osvojeni ekonomski teritorij na račun boljitka cjelokupnog društva Hrvatske. Osiromašena Hrvatska treba ostati u toru siromašnih da bi nekolicina ekonomsko-političkih vlastodržaca mogla mirne savjesti i neometano dalje profitirati od sviju nas. Kao što smo u bivšem sustavu izmislili sistem „nesvrstanih“, tako se sada javlja neka nova struja koju bih nazvala državno-činovničkim komunizmom. Ovoga puta taj sistem nije produkt domaće proizvodnje, čitav svijet ide u smjeru državnog komunizma u službi konzerviranja i gomilanja ogromnog kapitala, stečenog prevarom većine za dobrobit nekoliko obitelji i pojedinaca, umjesto u službi bogaćenja kompletnog društva. Valja napomenuti da se ovdje država pretvara u nadnacionalnu, globalnu državu, u svjetska udruženja država. Ovoga puta ne zaostajemo za svjetskim trendovima nego idemo ukorak. U takvom poretku „jednakosti bez iznimke“ nedostaje natjecateljski duh, različitost ambicije, sve ono što čovjeku daje vjetar u leđa na osobnom i društvenom nivou. Netko drugi će se već pobrinuti, mi ne smijemo, ne znamo, bahati smo i nesposobni, ionako „živimo iznad svojih mogućnosti“. Kada bi tako razmišljali sposobni pojedinci, čovječanstva više ne bi bilo. Smisao ljudskog rada i kreativnosti u svim poljima ljudskih djelatnosti nije održavanje činovničkog aparata na životu i status quo, nego upravo suprotno: konstantno naprezanje iznad svojih mogućnosti za osobni i društveni probitak.
„Trošiti u skladu s mogućnostima” znači i kontrolirati i smanjiti investicije, svesti na minimum poslovne invencije i ideje, ograničiti poslovnu kreativnost, ukratko sve protivno načelima kapitalizma. Novac je sredstvo a ne cilj, novac služi društvu i pojedincu, onaj koji nikada nije posegnuo za svojim maksimumom, nikada nije niti pomislio podići kredit, kao ni spomenuti Lovrinović, pa niti jedan od onih „pravednika“ koji vode Živi zid, koji začudo sami nemaju ekonomskih problema, za razliku od nas, većine ostalih, navodno pohlepnih i nesposobnih. Začudno je samo da svi oni spadaju u zaštićenu elitu, dok privrednici i poduzetnici zaista pokušavaju stvoriti nešto i mahom ekonomski pogibaju. Ključ svega su naravno banke, najzaštićenije pravne osobe uopće, servis građana koji to više nije i zbog čijeg enormnog profita se žrtvuje čovjek, njegove ideje i egzistencija. No, ne zaboravimo, čovjek je taj koji je svojedobno stvorio banke, pa ih tako može i preoblikovati, sebi i društvu na korist, a ne na štetu. Banke, kao ni vlade nisu nikakva nedodirljiva mitološka bića ili moderni Frankenstein, one su samo ljudska tvorevina i kao sve što je ljudskim umom i rukom stvoreno, lako mogu biti zamijenjene nekim boljim modelom.
Ingrid Runtić
