Dovoljno je pogledati svakodnevne teme i već ćemo otkriti duboku podjelu i konfrontacije. U tom kaosu i svađi se često jave za riječ oni koji razočarani podjelama i polarizacijom prizivaju njihov kraj.
“Dosta je podjela, dosta je prošlosti, dosta je svega, okrenimo se budućnsoti, budimo jedno…”
Takvi glasovi se obično tumače kao glasovi razuma, oni koji su zov pametnoga u pustinji, zov onih kojima je stalo do napretka i do sklada radi toga napretka. Obično se u tu raspravu ubaci i argument gospodarstva, radnih mjesta, budućnosti i što još.
Na prvi pogled se ovakvi glasovi i zalaganje za sklad čine jako odvažnima, jedinim ispravnima i kao neka svjetlost u tami našeg svakodnevnog života.
No je li moguć napredak i ozdravljenje bez različitosti i ukazivanja na njih, bez polarizacije, pa čak i bez konfrontacije?
Polarizacija, ako zanemarimo fiziku, opisuje naglašeno ukazivanje na različitosti, ponekada i suprotnosti. Polarizacija je dakle neka vrsta dijagnoze stanja u društvu, a društvo samo po sebi je duboko i višeslojno polarizirano, on je različito, drugačije i nepredvidivo. Homogeno društvo postoji samo površinski u diktaturama i sektama, religijama i bolesnim stanjima apatije kad svaka različitost ustukne pred osjećajem beznađa i besmisla.
Dovoljno je pogledati prirodu i odmah ćemo uočiti da sve postoji iz neke vrste oprijeke. Godišnja doba su različita, rast nasuprot odumiranju, crno i bijelo, svjetlo i tama itd. Kamo god da se okrenemo oko nas su različitosti i suprotnosti: muško žensko, veliko malo itd. Ljudski um nije u stanju pojmiti jedno bez poznavanja drugoga pa mu je za definiranje broja dva potreban neki usporedni, drugačiji, broj i tako u nedogled.
Preneseno na društvo podjele, različitosti i suprotnosti su dakle u samoj biti društva, bez njih društvo ne postoji, ono odumire ili ulazi u diktaturu. To može biti politička diktatura u obliku smeđih ili crvenih fašističkih uređenja do religioznih i privatnih propisa koji zabranjuju različitosti da bi se domogle navodno idealnog stanja jedinstva i jednakosti. Konkretne plodove takvih nastojanja možemo vidjeti u režimima kao što su nacistički, fašistički i komunsitički ili u raznim vjerskim pravoučenjima u kojima umjesto Boga diktat preuzima propis i pravilo kojega se imaju svi pravovjerni držati. U takvim sustavima različitost ne nestaje, ona se samo negira ili nasilno zabranjuje, a polarizacija se proglašava opasnošću.
Hrvatskom javnom scenom se svako malo vodi upravo ta borba: borba između onih koji teže depolarizaciji, njezinoj zabrani i onih koji nisu spremni negirati i odreći se različitosti, suprotnosti i polarizacije kao načina borbe za slobodu i pravo na različitost.
Vrijeme jedinstva i bratstva smo navodno već pregrmili i preživjeli, no jesmo li preživjeli tu opasnu ideju negiranja različitosti i suprotnosti u ime navodne budućnosti? Zar nas upravo crveni fašisti nisu uvjeravali da smo svi jedno i da je to put u budućnost, a završilo je u ratu?
Traženje jedinstvenosti i nastojanje da se izbjegne ukazivanje na različitosti nije glas razma nego upravo suprotno, to je glas naivne gluposti ili kalkuliranog političkog sustava koji pomoću ljudske želje za skladom želi progurati jednoobraznost i navodni mir.
Kao glazbeni mamac za naivne štakore služi obećanje skladnog društva okrenutog budućnsoti. društva koje niej razjedinjeno i su sukobima. No to je ogromna i opasna obmana. Skklad i harmonija nisu isto što i jednoobraznost. Sklad je moguć samo ako postoje različitosti, harmonija je rezultat usklađivanja tih različitosti, a ne njihova zabrana, negiranje ili ukidanje. Zamislite neku velebnu glazbenu skladbu koja bi se sastojala od istih tonova.
Upravo to nam se želi nametnuti u ime navodnog prosperiteta: skladba u kojoj su svi tonovi isti. To nije put u budućnost nego put u smrt, izumiranje i dostadu, put u diktaturu i strah.
Ovih dana sam dobivao prijetnje svim i svačim: od smrtnih do onih da će me na svakoj granici zaustavljati i pokazati mi da za ovakve kao ja nema mjesta u društvu koje je zdravo.
Strah je glavni saveznik onih koji teže diktaturi. Taj strah može biti intelektualne ili materijalno socijalne naravi. Jedni se bolje da glupani ne okrenu svijet unatrag i tako pametni ne prispiju u budućnost, drugi se boje da im netko ne oduzme ono što su stekli, a treći se boje svojeg društvenog statusa pa svi zajedno viču ko proroci u pustinji: ujedinite se, budite jedno.
Biti jedno zvuči zamamno, neka vrsto društveno erotiziranog stanja.
Jedinstvo kao garancija uspjeha. No je li to baš tako?
Dovoljno je u pomoć prizvati prirodu, logiku ili naše iskustvo da bismo spoznali da bez različitosti i polarizacije (ukazivanja na njih) svako društvo odumire, nestaje kao što nestane sve drugo kad u usporedbi s njim nema onoga što njega čini time što on jeste: posebnim u usporedbi s drugima.
Različitost je u samom korjenu svakoga napretka, rasta i opstanka. Kad bismo ukinuli različitosti postali bismo nepotrebni, izgubili bismo identitet i postali siva masa koja odumire.
Koliko god da nam se polarizacija činila opasnom jer uznemiruje, traži razmišljanje, identifikaciju i svrstavanje, bez nje nema napretka.
Naravno da polarizacija može voditi u konfrontaciju, dakle u rat pa je odlučujuće pitanje gdje je granica.
Pitanje za društvo nije dakle kako opravdati ukidanje različitosti nego kako osposobiti pojedinca i društvo da različite elemente tako uskladi da nastane skladno društvo i pojedinac koji će se nadopunjavati i rasti umjesto da odumire.
Hrvatska javna scena se u zadnje vrijeme, zbog ekonomskih i duhovnih nedostataka, zbog nasljeđa komunističkog fašizma i rata našla u rukama onih koji paranoično traže taj lažni sklad i povratak u vrijeme navodnog blagostanja i sreće.
No umjesto da napredujemo mi odumiremo. Mislim d aje jedan od razloga i taj što jer se svim silama trudimo da ukinemo različitosti.
Koja su moguća rješenja?
Svima nama je, barem površno, poznata teorija relativnosti velikog Einsteina.
Preneseno na društvo njegovu teoriju bismo mogli jako dobro primjeniti u današnjoj hrvatskoj situaciji. Da bismo od nje imali koristi bilo bi dobro da se naučimo prihvaćati činjenicu da istina skoro nikada nije u sredini.
Tu teoriju zastupaju prečesto navodno neutralni, ali u biti izrazito lijeni intelektualci.
Istina može biti na jednom kraju, a nekada na drugom. Moguće je da je ona na oba kraja istovremeno, da se čak ponekada dva viđenja istine mogu isključivati, a oba biti ispravna.
Takva spoznaja dovodi do relativiziranja vlastitih stavova, ali ne do njihovog nestanka. Takva spoznaja je put u prihvaćanje različitosti i suprotnosti, njihovo usklađivanje, a ne njihovo iskorjenjivanje.
Društvo koje želi napredovati mora razvijati sposobnost usklađivanja, sposobnost prihvaćanja različitosti bez naivnog nastojanja da se kao glas razuma proglasi intelektualna lijenost koja teži svojem osobnom miru, a ne traženju rješenja u društvu.
Htjeli ne htjeli, na nama je da i u osobnom životu pronađemo metodu usklađivanja, kao što ju pronađu dobri skladatelji, a ne da sve društvene glasove svedemo na istu ravan i skladbom proglasimo nakupinu istih tonova.
Suprotnosti i ukazivanje na njih, polarizacija, nije dakle prepreka napretku, ona je metoda da ukazivanjem na neophodnost različitih stavova i životnih koncepata dolazimo do skaldbe, do rješavanja društvenih izazova u kojima preživljavaju samo oni narodi koji su sposobni različitosti iskoristiti, a ne iskorijeniti.
Tko traži sklad u monotoniji taj će društvu ponuditi odumiranje, a ne napredak.
Vinko Vukadin