Raspravljanje u javnom prostoru je poseban izazov za srce, mozak, jezik i prijateljstva. U Hrvatskoj najveći broj Hrvata i Hrvatica raspravlja na visokoj sadržajnoj razini. Teme su uvijek povijesne, državotvorne ili ideološke.
Uz osobit značaj tema kojima se bave Hrvati i Hrvatice u svaku raspravu ubace i svoj osobni dio, svoju hrabrost, iskustvo i moralnu neupitnost.
Tako su Hrvatima i Hrvaticama skoro svi lopovi, nemaju pojma ili su nešto drugo negativno.
Napomena za čitatelje: pišem o Hrvatima i Hrvaticama jer s njima raspravljam.
Uobičajeno je da većina stanovnika, bez ovih ubačenih s istočnog dijela nekadašnje države, jedini i prvi znaju što se dogodilo, al to nitko ne će napisati. dokazi osobne hrabrosti i znanja počinju uobičajeno riječima: “Zašto nitko ne kaže…. ja to stalno govorim, ali….”
Tako ćemo u raspravi po tisućiti put pročitati ono što nitko ne smije reći, osim naravno dotičnog suraspravljača, koji se svim silama trudi dokazati nam da je on bio sudionikom nekog povijesnog događaja koji ga autorizira da nam svima kaže kako je to bilo.
U tom okršaju uvijek gubi onaj koji nema još jaču priču i bolje istine, argumenti logike ovdje ne koriste jer u tipično hrvatskoj raspravi osobno iskustvo ima daleko veću moć od bilo kakve logike, načela rasprave ili spoznaja o komunikaciji. Iako znanstvenici već odavno znaju i dokazali su u bezbroj studija da je svjedok najnepouzdaniji izvor dokaza, ipak se u hrvatskoj u raspravi, a i u sudstvu, ljudske sudbine, ugled i sposobnost vješaju za osobna iskustva, svjedočenja i tvrdnje. Ako nisi bio sudionik rata ne možeš raspravljat o temama koje imaju veze s tim. Ako si bio dio povlaštene elite u Jugoslaviji onda si u pravu kad tvrdiš da je u Jugoslaviji tekao med i mlijeko. Zamislite da kao svjedoka “dobrih strana” Trećeg Reicha uzmemo ili moramo uzeti nekog pripadnika nacističke elite.
Zašto u raspravi prečesto koristimo osobna iskustva, a premalo činjenice, logiku i načela?
Vjerojatno je to posljedica mentaliteta iza 45. kada je za dobivanje partizanske penzije bilo dovoljno pronaći dva svjedoka, a za slanje u smrt je bio dovoljan i jedan koji je imao partijsku knjižicu.
Ta logika komunističke argumentacije, koja je potpuno ista kao i nacističko fašistička, je se duboko ukorijenila u svijesti i podsvijesti hrvatskog naroda pa meni nije čudno kad Hrvati i svoju vjeru tumače uglavnom na osnovu iskustava, a Sveto Pismo im je daktilografski zapis događaja.
U javnoj raspravi takav model može biti ubitačan jer svatko ima neko upravo suprotno iskustvo i stav od onoga drugoga pa je u raspravi očekivan sukob. Ako ja kažem da je danas lijep dan netko će s pravom tvrditi da je ružan jer ne voli maglu.
Iskustvo kao argument nije uvjerljivo, osim ako i drugi misle kao i Vi, ali u tom slučaju onda nema rapsrave nego se sve svodi na sviđalice ili dodavanje podataka koje do sada nismo čuli i taj autor ih po prvi puta javno i hrabro iznosi.
Tako ćemo uvijek na upis o nečijem djelovanju dobiti dodatak o njemu kao osobi. Ako napišemo da je posjet Kolinde Clintonima bio koristan ili beskoristan dobit ćemo odgovor u stilu:
“Znaš li ti tko je ona… A šta je s ovim …. Oni su…..”
Kad govorimo o prosvjedu branitelja onda ćemo kao “argument” odmah pročitati ocjene ministra Matića ili Đure Glogoškog, a ne ćemo ulaziti u sam predmet i opravdanost odnosno demokratičnost prosvjeda. Jedna strana opisuje neko djelovanje, a kao odgovor dobiva opis osobe, njezinu genezu i “znaš li ti da je ona….. “.
Mnogi traže da prosvjednici iz Savske prestanu s prosvjedima, da se započne dijalog, takav dijalog nije moguće ostvariti tako dugo dok se ne počne rasrpavljati o sadržaju same stvari, a ne o osobama na bilo kojoj strani.
Pitanje koje se javlja je: “Ima li rješenja?”
Da ima, ali samo ako se rasprava počne voditi onako kako Bog i logika zapovjeda, a ne onako kako su nas naučili nastavnici obrane i samomozaštite.
Raspravna kultura koju smo očito usvojili u partisjkim ćelijama i crkvenim učionicama nas onemogućava da svoje stavove ne smatramo argumentima. Takvom raspravom se sve svede na osobna prepucavanja, ne uvijek izravna, nekada su ona preko posrednika, nekada pokazuju simpatije, nekada antipatije, ali u najmanjem broju slučajeva ćemo naići na nekoga tko će duže od pet komentara raspravljati o nekom činu, djelovanju ili načelu. Dokaza tomu imamo bezbroj, a najočitiji je crtanje invalidskih primanja na televiziji. U nekoj normalnoj državi bi već samo ovakav debilni potez ispod svake razine humanoga bio dovoljan da ministar odleti, al ne i u Hrvatskoj jer na suprotnoj strani je isto tako “argument” podatak da Fred nije bio neki hrabri dečko.
Posebno marljivi su u ovakvim raspravama pravovjerni ljevičari ili desničari. Tako će vam neki ljevičar odmah nakon prvog nedostatka argumenta odvratiti da ste glupi, nepismeni, ustaša, fašist, a suprotna strana će protivniku reći da je jugfil, da je komunjara itd. Konflikt je programiran i može započeti.
Ono što mene posebno zabavlja je da i prosječni ljevičari već u trećem koraku izvuku toljagu nepismenosti i fašizma. Zanimljivo mi je to zbog činjenice da najveći broj ljevičarskih ideologa svoje iscrpno znanje povlači iz nekadašnjih socijalističkih intelektualnih inkubatora koji su funkcionirali po istom obrascu kao i stakvi partisjki inkubatori u fašizmu i nacizmu. kad im netko to spočiten, pa makar i Židov Lustig, onda oni dignu graju. Zamislite da je umjesto Lustiga to bio neki deničarski domoljub, hehhehe objeslili bi ga, a Pupovac, Milanović i Puhovski bi nad njih izvodili ideološke orgije.
Ljevičare mogu još i razumjeti.
Kad bi oni raspravaljali o djelima, a ne o osobama, kad bi koristili logiku, a ne ideologiju i tvrdnje onda bi se morali odreći Tita i svih njegovih zala, a oni to nikako ne žele jer im je on božanstvo. U nedostatku Boga hrvatski postjugoslavenski vjernici trebaju neku religioznu figuru, identifikacijski objekt, a Tito je idealan za njihov profil: skoro pa nepismen, na osnovu diktature i pištolja moćan, zavodnik i bonvivan, osoba bez skrupula i uvjeren da je uvijek u pravu. Pričao o socijalizmu i poštenju, a živio ko kakav kralj ili šeik.
Desničare međutim nikako ne mogu razumjeti.
Oni bi po logici trebali imati interesa da se raspravalja o načelima, a ne o osobama. Kad Branko Lustig usporedi hrvatsko sudstvo s Hitlerovim to bi za desničare moralo biti kao Uskrs i Božić zajedno. Žrtva Hitlerovog režima uspoređuje ovo partijsko sudstvo s njegovim. Idealno za svaku raspravu. Al ne, desničari će bez problema upasti u zamku vlastite zavisti naspram nekog bogatune, otkrit će navodni moral ili će ih zasmesti što takvu kritiku izgovara Židov. Dakle potpuno neproduktivno ako želimo promjenu stanja u društvu.
Da rasprava na osobnoj razini može biti i opasna potvrđuju i mnoge prijetnje koje dobijemo nakon prekinute rasprave, uglavnom od onih koji nemaju više argumenata.
Ako želimo promjene u društvu onda bismo se morali pozabaviti i našom kulturom komunikacije, rasprave i argumentacije.
Je li to izgledno nemam pojma, ali sam uvjeren da nema ni napretka u društvu sve dok ne naučimo shvaćati suprotne stavove i koristiti argumente umjesto tvrdnji.
Naravno da nitko nije imun na bijeg u osobno kad ga se stjera u ćošak, argumentima ili uvredama.
Vinko Vukadin
