Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz austro ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena…
Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.
Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.
Školstvo je također bilo upitne kvalitete, s izuzetkom par boljih tehničkih škola poput ETF-a (danas FER), PMF-a i strojarstva u Zagrebu. Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput “Đure Pucara Starog” u Banja Luci ili “Džemala Bijedića” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. (“Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću…”)
U konačnici, Jugoslavija je, unatoč “besplatnom” školstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%. Današnja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.
Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.
Izvor: dnevno.hr