Stipe Božić- trijumf i tragedija

U prepunoj dvorani Kapetanskog kluba marine Kornati u Biogradu, dana 26. travnja 2015. s početkom u 18h održana je multimedijalna prezentacija knjige K2, i više od toga, prikaz autorovih početaka i života s i u planinama. Povod ovog događanja je, kako nam je prezentirala Jelka Sipina, ravnateljica Gradske knjižnice Biograd, književna manifestacija Zadar čita – Čitajmo zajedno, koja je tematski vezana uz putovanja. Manifestacija se održava u knjižnicama na području Zadarske županije. Ovdje treba naglasiti kako je biogradska mala knjižnica imala sreću ugostiti Stipu Božića već dva puta u nešto više od godine dana, kao autora koji je upravo za ovu knjigu nagrađen Kiklopom, a u prosincu 2014. u Puli i za najbolje djelo iz područja popularno-znanstvene literature.

Predstavljanje knjige odvijalo se uz bogatu dokumentarnu projekciju, od autorovih početaka vezanih za Mosor, Kamešnicu, bosanske planine, Alpe, sve do prve alpinističke ekspedicije na Himalaje, točnije njegov uspon na Mount Everest 1979. s prvom jugoslavenskom, bolje rečeno slovenskom ekipom. On je prvi Hrvat, još bolje Dalmatinac, koji osvaja vrh svijeta! Od početnog hobističkog bavljenja planinarenjem, ovaj pothvat mijenja njegov život i usmjerava ga u posve drugom pravcu. Slovenci su se sedamdesetih godina razvijali u pravu alpinističku velesilu. Bila mu je čast sudjelovati s njima u himalajskim ekspedicijama. Hrvatska je u to vrijeme, po tom pitanju, bila slaba. Prije toga, jedna splitska ekipa se 1975. popela na najviši vrh Hindukush u Afganistanu (7492), što je Stipi bila odskočna daska za daljnje penjačke pothvate, pa se tako prijavio za Himalaju 1979. na natječaj kojeg je raspisao KOTG, koji je uključivao alpiniste iz cijele SFRJ. Tadašnju jugoslavensku ekspediciju činilo je 20 Slovenaca; 2 Hrvata, 2 Bosanca pod vodstvom Štraufa. Stipe je već tada ponio kameru, a značaj snimanja Slovenci će tek naknadno shvatiti. Penjanje se odvijalo sa zapadne, najteže, strane (zapadnog grebena), a to je ujedno bio i prvi uspon s te strane, iako je i prije bilo pokušaja. Uz Slovence i Stipe je dosegao vrh i sve to fotografski dokumentirao, te kaže da mu je to umnogome promijenilo život, penjanje više neće biti samo ispuhivanje u slobodno vrijeme, premda smatra vrlo opasnim i pogibeljnim potpuno predavanje planinama. Zahvalan je planinama što su ga potaknule da se počne baviti snimateljskim, scenarističkim poslom, pisanjem, fotografijom, televizijom.

1981. Slovenci ga pozivaju da ide s njima na 4. po visini (8516m), ali i najteži himalajski vrh Lhotse, jer su odabrali najtežu, južnu stranu za uspon..
1982. 1983. Stipe organizira prvu splitsku, neuspjelu himalajsku ekspediciju na Manaslu, nažalost pod ledenom lavinom stradali su Ante Bućan i Nejc Zaplotnik. Slijede još mnogi usponi, kao i Stipin ponovni na Everest 1989. god. U okviru projekta osvajanja svih vrhova iznad 8000 m, 1991. penju se na treći po visiniKangchenjungu (8586), na vrhu su 1. svibnja 1991. god.
1983. u svibnju kreću na K2, jer treba zaokružiti opus od 3 najviša vrha svijeta. Ekspedicija je sastavljena od osam Slovenaca, te po jednog Hrvata, Engleza, Šveđanina i Meksikanca. Tomaž Jamnik je vođa ekspedicije, među njima je Davo Karničar koji se skijama spustio s najvećih vrhova svih sedam kontinenata. Inače postoji 14 osamtisućnjaka i sve ih je osvojio Meksikanac Carlos koji je sada s njima u ekspediciji. K2 se nalazi na himalajskom planinskom lancu Karakorum, alpinisti ga zovu „Piramidom oluja“ i Divljom planinom zbog iznimno teških i nepredvidivih vremenskih prilika, snježnih oluja s orkanskim vjetrovima koje mogu potrajati danima. Ovu avanturu doticanja vrha K2 Stipe naziva svojim najtežim preživljavanjem…“ima li tanke linije što razdvaja život od smrti? Ja je do sada, iako sam mnogo puta bio u smrtnoj opasnosti, nisam spoznao.“

Najteži dio u alpinizmu je spust. Zbog bjesomučne oluje Stipe i Carlos su se izgubili i morali bivakirati, da bi ujutro vidjeli da su ispod 4. logora svega 100-tinjak metara. Ova je ekspedicija trebala teći pod posebnim uvjetima, po dvojica, bez nošenja boca s kisikom, ali se na putu stvari znaju promijeniti kao što je bilo s njima, pa su u šatoru za dvojicu bila šestorica, što je onemogućavalo spavanje, odmor, potrošnju kisika i dodatno otežavalo stvari. Nakon dvije neprospavane noći odlučili su se spuštati. Stipe je uočio da s Boštjanom Kekecom nešto nije u redu. Pokušavao ga je „oživjeti“, hipoksija, tahikardija, plitko disanje, znali su da bez kisika i dexametazona ima malih šansi za preživljavanje (plućni, moždani edem). Bilo je pitanje da li da ostanu na planini – umru sva četvorica ili jedan. Međutim, uložili su ogroman trud i pokušavali spuštati, pa vući Boštjana dok nije bilo očigledno da mu nema pomoći. Bio je to strašan udarac za ekipu. Prisjetili su se 1986. kad je na ovoj planini 13 alpinista izginulo za vrijeme strašne oluje.

Njih trojica su se, kroz strašnu oluju, spustila do logora 3. Stipe je zadobio snježno sljepilo, Zvonku su promrzli prsti na rukama, kasnije amputirani. Stipe je imao ruke, Zvonko oči i tako su se spuštali kroz snježni ambis.

Vrh su dosegli – osvojili Stipe kao 1. Hrvat, Carlos 1. Meksikanac, Viki i Zvonko Slovenci, sljedećeg dana uspeo se Šveđanin kao 85. čovjek koji je do tada osvojio K2.

Stipe je osvojio Mont Blanc (Europa) 2 puta; Mount Everest (Azija) 2 puta; vrhove obiju Amerika, Afrike, Antartike, Australije, Tako je 1997. završio svoj sportsko – putopisni serijal za HRT „7 vrhova“

Skijama na Artik s Vikijem Grošeljom, Davo Krančar — ekstremni skijaš i alpinist skijama se spustio sa svih 7 vrhova, Stipe ga je pratio kamerom.

Stipe je 25 puta otišao na Himalaju, ali kao snimatelj.

1. Konačna bilanca tragedije na K2 je: 11 smrtno stradalih i 3 teško ozlijeđena
2. 10. svibnja poginulo je na Himalaji 8 alpinista s obje strane.

Najveći profesionalni alpinisti nakon karijere (zapadnjaci) osnovali su agencije i nude komercijalni alpinizam amaterima s novcem, tako je taj sport izgubio na etičnosti.  (J.S./G.Š.)

Gordana Šarić