Rat je majka svih stvari
Grčki filozof Heraklit je svoje poimanje svijeta temeljio na načelu da sve na svijetu postoji u nekoj vrsti opreke, dan i noć, bolest i zdravlje itd. Sve teče.
Čovjek je očito tako stvoren da može poimati svoju okolinu samo pomoću usporedbe. Tek kad si bolestan osjetiš ljepotu zdravlja, znaš da je dva jer nije tri itd. Naš život je stalno prožimanje različitosti, oprečnosti i borbe između polova, a oni u toj borbi ulaze duboko jedan u drugi, gube se, nestaju i nanovo postaju.
Einstein je pokazao da je ono što nam se čini istinitim ponekada nešto sasvim suprotno od te “istine”. Istina je dakle često i na jednom kraju i na drugom, ona se pomjera, nekada se dvije istine isključuju iako su obje ispravne.
Kako god da okrenemo očito je da svijet nije jednoznačno jedno ili drugo, crn ili bijel, on je uvijek u pokretu. Noć postaje dan i obrnuto.
Preneseno na našu društvenu situaciju je očito da se hrvatsko društvo nalazi u razdoblju intenzivnih razmirica, ideoloških, socijalnih i inih “ratova”. Svjedoci smo stalne prepirke oko “istine”, a kakva je ta “istina” ovisi u najvećem broju slučajeva o osobnoj perspektivi, iskustvu i indoktrinaciji koju smo prošli kućnim ili društvenim odgojem, materijalnim ili političkim statusom, našom pripadnošću nekoj grupi ili trenutnoj situaciju.
Kad se društvo pokušava nanovo definirati, a to hrvatsko društvo upravo radi, onda je očekivano da se mnogi ljudi pogube, da traže uporište koje im garantira kakvu takvu stabilnost. Erich Fromm je to opisao u svojoj knjizi “Strah od slobode”. Po njegovim spoznajama pojedinac uvijek teži biti dijelom neke skupine, nekog društva da bi i sam bio zaštićen, siguran i dio uspjeha te grupe.
Iz istraživanja o religijama imamo nepobitne dokaze da je evolucijski religija neophodna kao garant opstojnosti. Njemački evolucijski biolog Ulrich Kutschera kaež da je religija kao evolucijski proizvod. On je ateist. Po Kutscheri su ljudi spoznali da određeni vrijednosni sustav garantira lakši opstanak i ekonomski probitak te su se odlučili za religijsku zajednicu. Tako je on utvrdio da pripadnici religisjke skupine, bez obzira o kakvoj vrsti religije se radilo, opstaju duže kao relevantna skupina, oni si pripadnošću garantiraju razvoj i omogućavaju napredak.
Potreba pripadnosti nekom polu, nekoj skupini je očito utkana u osnovnu ljudsku potrebu za identifikacijom, za okvirom osobnog uspjeha i važnosti. Takvo načelo se ponekada čini kontraproduktivnim, pogotovu kad se na sceni pojave ljudi koji pripadnost krdu proglase nečim moralno ili intelektualno nižim. Kako god da se taj “individualistički” pristup činio pametnim on ne odgovara niti ljudskoj potrebi niti je posebno evolucijski uspješan, kao što pokazuju istraživanja.
Pripadnost nekoj skupini nije dakle nikakav grijeh, nikakav dokaz “nižih intelektualnih ili duhovnih sposobnosti”. To je važno napomenuti jer se teza o neprihvatljivosti zajednici u zadnje vrijeme pokušava nametnuti u medijima. Hrvatska crta razdvajanj ide jasno preko teme: lijevo desno, ustaše partizani, jugofili ili domoljubi. Bez ulaska u definiciju što je što i ima li kod nas uopće ljevičara ili desničara, možemo samo konstatirati da je to tako i pokušati u toj borbi pronaći neka načela iz kojih možemo nešto naučiti.
Nakon 2000. se u Hrvatskoj postojano pokušava progurati teza da je nacionalizam kod Hrvata opasan, nazadan, retrogradan i da ga treba zatući u korjenu. Ta teza o opasnosti hrvatskog nacionalizma se zasniva na navodnom uzroku raspada navodno perfektnog društva u kojem je vladao socijalizam, koji opet i nije bio pravi itd. No to bi me odvelo u preširoko lametniranje, a nije mi namjera ulaziti u pojmove što je to pravi, a što krivi socijalizam.
Tim više jer bih time ismijavao svoje prijatelje jugofile koji se svim srcem bore za ono društvo koje je, po njihovoj definiciji, bilo lažni socijalizam. Osim toga hrvatski nacionalizam najbučnije napadaju oni koji se i dan danas diče svojom slikom na kojoj nose pionirsku kapu i jugoslavensku petokraku. No o tom u nekom ironičnom osvrtu na socjugoslavenske paradokse.
Očito je da ova grupa “antinacionalista; antifašista, neutralnih pobornika prosperiteta itd. ” ne pobija nacionalne teze i težnje zbog svoje izrazite želje za “istinom, pravdom, humanizmom, demokracijom, slobodom” ili nekim drugim uzvišenim idealom. Borba za opće dobro nije karakteristika grupne borbe, ona je skoro uvijek toliko individualna i marginalna da se ona zasigurno u velikom opsegu ne odvija na hrvatskoj društvenoj sceni.
Kod hrvatskih neohumanista, dojučerašnjih profesora samoupravnog socijalizma i marksizma možemo slobodno govoriti o nešto prizemnijim motivima od onih visokohumanih. Tu tezu zasnivam na opažanju da najglasniji “humanisti” u istom dahu, dok drugima predbacuju nehumanost, zagovaraju sustav koji je dokazano bio nehuman, nedemokratski i neslobodan.
Zašto su oni tako glasni i u zadnje vrijeme izrazito agresivni u svojim nastupima?
Raspadom Jugoslavije je došlo do raspada grupne sigurnosti.
.
Glavna grupa pretpostavljenih gubitnika je bila najviše pogođena, ali je i najbolje bila obučena, oni su bili privilegiran stupovi društva: profesori na fakultetima, direktori u tvrtkama i novinari po medijima. Ako ovoj činjenici dodamo samo podatak da je komunističko partizanski poredak nakon rata samaknuo skoro kompletnu hrvatsku društvenu i gospodarsku elitu, a nakon 70. sa društvene scene maknuo i one prihvatljive ljevičare koji su bili protiv Tita i njegove vladavine, onda je i uz najpovršnije sagledavanje jasno da su 90. godine na društvenim vrhovima dočekali samo provjereni i ideološko materijalno odabrani kadrovi komunističkog sustava. Oni su bili nositelji jugoslavenskog društva i garancija opstanka za društvo i za svoju grupu.
Na drugoj strani su se u to vrijeme nalazili oni koji su kroz ostvarenje hrvatske države vidjeli svoju nadu, bilo nacinalno, ideološki ili gospodarski. Ta grupa je bila nehomogena, politički desetljećima ušutkivana, proganjana i sustavnom propagandom ocrnjena.
Treća grupa su bili oni koji su se suživjeli s društvom i diktaturom kao što se u svakom društvenom poretku ljudi s njim sužive. Obični radnici, mali partijski članovi, prosječni građani po velikim gradovima. Oni su bili neka vrsta neutralnih, izgubljenih između ova dva glavna pola.
Projugoslavenske elite i vladari su, očekivano, ali iznenada, doživjeli raspad sustava, propast okvira u kojem su oni bili alfe i omege. Pri tomu se nije radilo samo o materijalno i društveno privilegiranima nego i o onim malim pripadnicima šutljive mase koja se bila uljuljkala u osjećaju sigurnosti, iako je inflacija izjedala svaki dan pola plaće.
No manipulativne tehnike i pisana riječ su jače nego što to ljudi mogu i pomisliti.
Za vrijeme rata su se oni na prvim mjestima hranidbenog lanca brzo snašli. Najveći broj nekadašnjih direktora, novinara, profesora i političara se samo premjestio u novonastale stranke. Tko je bio direktor dobio je prigodu da za nula kuna kupi tvrtke koje su u to vrijeme bile pred raspadom ili su, kao rijetke, poslovale još dobro. Ne smijemo zaboraviti da u to vrijeme tvrtke još posluju na osnovu jugoslavesnkih poslovnih veza na tržištima koja su se devedesetih raspala. Njihovi izgledi za budućnost nisu bili tako ružičasti, iako se danas govori o “dobrim tvrtkama”. Direktori i partijski kadrovi iz prvog reda su pokupili što se dalo pokupiti.
Na drugoj strani se našla grupa onih koji su stvaranje države osjetili kao intimnu potrebu, slobodu kao životni san. Privh dana rata su baš oni, zajedno s mnogim drugima izvan linije borbe sudjelovali u stvaranju slobode i države. Njima su se pridružili i oni koji su mobilizirani, ali nisu imali taj političko nacionalni nagon. Uglavnom ljudi kojima je bilo draže odlaziti na sindikalni odmor nego se baviti pitanjem zašto je srednjoškolski profesor njihovg djeteta završio u zatvoru ili kako to da im je djed nestao u ratu, a nitko ne zna gdje i od koga je ubijen. Oni su hrvatsku državu smatrali svojom, ali bi i Jugoslaviji nastavili živjeti bez problema. To su oni koji danas ne shvaćaju da su oni imali stan, a da netko tvrdi kako je u Jugoslaviji bilo loše ekonomsko stanje.
Rat, kao izvanredno emocionalno, socijalno i materijalno stanje, je od različitih ljudi napravio jednu skupinu pa je ta skupina osjećala zajedništvo u borbi za slobodu, državu i pravo ili su jednostavno podlegli pritisku krda, bili su dio jer nisu imali izbora.
Dok je jedna skupina ratovala, na gospodarskom i političkom polju događa se takozvana tranzicija. Političko prestrojavanje i ekonomsko potkožavanje nekadašnjih elita se odvija u tišini granatne paljbe, nekadašnji socijalistički direktori postaju novi tajkuni koji od svojih kolega dobivaju managerske kredite, od svojih tvrtki preuzimaju strana predstavništva i u općem kaosu se od komunističkih direktora pretvaraju u novopečene kapitaliste.
Nekadašnji partijski sekretari postaju osnivači HDZ-a, HSLS-a ili neke “ustaške” stranke, a ideološki prvonasljednici komunističke partije potiho i bez puno muke narodnu imovinu komunističke partije pretvaraju u najbolji zalog za budućnost i opstanak ideološkog utočišta za sve one koji su shvatili da su izgubili državu, ali po njihovom samo privremeno.
Neki od tih novopečenih kapitalista su uspjeli povećati svoj kapital koji su dobili jer su bili odmah blizu lonca. Neki od njih su se potiho povukli sa svojim dionicama u bankama, tiskarskim kućama, građevinskim firmama ili nekadašnjim tvornicama i počeli uživati život samozatajnih bogataša o kojima nitko niti ne piše niti raspravlja. Odmah nakon rata u Hrvatskoj se proširila fama o budućem rastu gospodarstva na račun nekretnina pa smo bili svjedoci prave pomame za nekretninama. Novopečeni postsocijalistički tajkuni su u svojoj drpomaniji uzimali uglavnom tvrtke koje su imale vrijednu imovinu. Tako se u njihove džepove slijevao novac od prodaje one imovine koju je jugoslavenski sustav godinama nakupio, što otimačinom 45. što stvarnim radom i uspjehom.
Na ideološko političkoj sceni pretumbacija iz komunističkih ideologa, profesora, novinara i političara se nije dogodila tako lako jer je ideološki komunizam, samoupravni socijalizam i njegove političke konotacije bio jedno vrijeme nepoželjan u javnom prostoru.
Zbog rata su se nekadašnji komunistički ideolozi držali po strani, jedno vrijeme se povukli u inozemstvo ili na sigurne pozicije kakvog instituta. Oni najratoborniji su se okušali u slobodnom novinarstvu, ali su brzo zaključali bravu, što zbog neprodaje što zbog lopovluka u vlastitim redovima.
Završetkom rata i odmakom od ratnih tema se ta privremeno marginalizirana skupina počela opet nametati društvu kao jedina ispravna, ona koja je napredna, suvremena i humana za razliku od onih koji su vodili rat. Poučeni starom političkom školom mnogi od njih su se udružili u novonastale udruge, obljubljene zapadnim poklisarima zbog svoje navodne borbe protiv nacionalizma. Uhvatili su one pozicije koje su im sustavno pripremali njihovi mentori ili očevi te zauzeli uglavnom ključna mjesta po diplomatskim predstvništvima, državnim firmama i adminsitraciji.
Rat kao tema je brzo postao neugodan, pojavila se klima potrebe za odmakom od tih teških tema, a u toj klimi su oni bili kao Bogom dani. Politički podučeni, ekonomski osigurani, diplomatski poželjni oni su jako brzo pristupili onomu što je danas poznato kao detuđmanizacija. To je pojam koji označava sva nastojanja da se diskreditira hrvatska sloboda kroz ocrnjivanje i dovođenje u pitanje Domovinskog rata i njegovih glavnih nositelja i simbola. Postupak takvog opsežnog projekta je djelomično osmišljen, ali djelomično posljedica gubitka identiteta i važnosti za one koji su i dalje ostali na polugama moći. U novonastaloj identifikacijskoj špranci bi se oni izgubili jer njihov rat nije bio, njihova država nije stvorena, a naglašeni odmak od Jugoslavije bi značio za njih gubitak svega što su dostigli, odmakom od JUgoslavije oni bi izgubili dio svoje mladosti, upali bi u neku vrstu Alzheimerove bolesti. Na površinu se zbog toga umjetno ili realno izvlače možebitni, izmišljeni ili stvarni zločini koje je počinila hrvatska vojska, nekadašnje komunisitčke direktore se proglašava nacionalističkim tajkunima, a bivši sustav u kojemu su oni igrali galvnu ulogu se boji svim lijepim bojama.
Sve ove javne predstave osnovni cilj: hrvatskom narodu dobro ogaditi slobodu i hrvatsku državu za koju je dato toliko žrtava. U tom kontekstu se izvrću činjenice. Pusićkina ideja o 200 obitelji postaje Tuđmanova, a izmišljeni citat Brune Bušića o Hrvatima kao lopovima postaje mantra čak i za nacionalno angažirane Hrvate. Take manipulacije bi običnom Hrvatu trebala ogaditi vlastiti narod i pripremiti ga za daljnju obradu koja se u psihologiji zove “Uljepšana prošlost”. U taj kontekst se mora svakako uvrstiti i mantra o prodaji Vukovara, dogovorenom ratu, prodaji Posavine itd.
Drugi cilj, nekada i nesvjestan je težnja pojedinca da dođe u sklad sa samim sobom, da ne izgubi svoju prošlost i da naknadno sam sebi potvrdi da je njegova nekadašnaj odluka, stav ili način života bio ispravan. Tu potrebu se lako koristi u manipulaciji, a model funkcionira zato jer svaka osoba želi onakvu prošlost kakvu si naknadno zamišlja kao idealnu za sebe. Tako će kao svjedoci vremena poslužiti ljudi koji nesvjesno “navode vodu na mlin” onih koji ih manipuliraju. Osobna sjećanja zamjenjuju činjenice, ali upravo ta osobna sjećanja služe manipulatorima da prošlost prikažu drugačijom, svjetlijom ili tamnijom nego što je ona objektivno bila.
Ako pogledamo hrvatsko društvo onda ćemo nepobitno utvrditi da je nakon rata ovaj narod imao nesreću da niti jedna vlada nije bila dorasla zadatku, ni u moralnom ni u stručnom kontekstu. Više od polovice političara koji su ovaj narod vodili su pripadnici nekadašnje komunističke elite, bez obzira o kojoj relevantnoj stranci se radilo. Gospodarski i ini stručnjaci, novinari i intelektualci su skoro svi do jednoga imali iste te pozicije u komunizmu i zastupaju i dan danas iste uzorke, samo se razlikuju na površini.
Takvo društvo jednostavno ne može napredovati jer je uvijek zarobljeno u prošlosti. Ne zbog površinskih tema o ustašama i partizanima nego zbog unutarnjeg intelektualno duhovnog uzorka koji u sebi nose glavni kreatori politike.
Pogledajmo samo selektivnost moralnog i humanističkog u javnoj raspravi. Kad ukrade hadezeovac onda je to zločin, kad ukrade haenesovac onda je moralni čin to što je morao dati ostavku. Političar koji je morao dati ostavku zbog nepotizma se od strane svojih poklonika profilira u moralnu vertikalu. Pravilo vrijedi za sve stranke. Sjećate li se Sanaderove ostavke u dvorani ispred tisuću hadezeovaca? Zamislite koja je to perverzija da u toj količini navodnih domoljuba nije bilo niti jednog jedinog koji je imao hrabrosti uzeti mikrofon i reć Sanaderu: “Ma koga ti veslaš ?” Ne, svi su pljeskali. Danas su skoro svi još u stroju i podmazuju kotačiće za sljedeći krug. U SDP_u još gore, njih oduševljava osoba upitnih psihokarakteristika, a ako ste mislili da je bolje u malim strančicama onda se sjetite opijenosti Kujundžićevih poklonika.
Selektivnost je očita u svim segmentima, u svim strankama i u svim grupama. Pripadnost grupi i korist iz te pripadnosti je dakle osnovica opstanka, onoga materijalnoga i onoga društvenoga.
U tom kontekstu bih ja gledao i osnivanje crvenofašističkog kluba koji se zove antifašsitičkim, ali prije svega u tom kontekstu moramo gledati i gnusno združeno napadanje na hrvatske invalide koji mirno i dostojanstveno demonstriraju pod šatorom u Savskoj.
Koja je to društvena, moralna, intelektualna i ljudska karakteristika ljudi koji svim silama udaraju po osobi koja sjedi u kolicima? Oni koriste sve elemente koje poznajemo iz psihologije manipulacije, PR-a i podsvjesnog specijalnog rata da bi uništili jednoga ili njih nekoliko. Zamislite pripadnike nekadašnej elite, trenutne vlasnike moći, medija i novaca. Na koju razinu se oni moraju spustiti da im je glavni cilj pojedinac i njegova sitna grupa koji su u kolicima.
Zašto oni to čine? Kako se ne boje Boga – upitat će tipično katolički i naivno mnogi pobožni Hrvati?
Oni to čine jer su upravo ti ljudi, invalidi u kolicima, ratnici najveća opasnost koja bi mogla razbiti njihove okvire opstanka. Oni se ne boje Boga jer u Boga vjerojatno ne vjeruju, a na ruke im ide ogromna količina onih koji bi najrađe bili nedirnuti da i dalje mogu sanjat svoj san o svijetu koji je pošten, ali oni za njega ne trebaju uprljat ruke.
Grupa privilegiranih koja se boji da bi te privilegije mogla izgubiti je osjetila slast vlasti. U tri godine su sunovratili gospodarstvo i pozapošljavali sve što im je blizu, a kraj je mandata. Oni pronalaze svoje saveznike u onima koji imaju interes da opstanu na vlasti, ali i u onima koji žale za nekadašnjim sustavom, uljepšavaju ga da bi sami sebi dali potvrdu da nisu bili glupi jer su taj sustav tolerirali, podražvali ili podupirali. Ta grupa psihopatski se hvata nekadašnjeg sustava jer svojim uljepšavanjem nekadašnjeg stanja zadovoljava ljudsku potrebu izbjegavanja kognitivne disonance, žele naknadnu potvrdu svojih stavova.
Njima se pridružuju ideološki i ekonomski privilegirani iz bivšeg sustava, oni koji su pomoću ove vlade konačno uspjeli osjetiti da su se ipak spasili. Ta skupina se nada da će svoje pozicije zadržati ako se nastavi trend crvenjenja Hrvatske. Oni se nadaju da će svoje privilegije, ekonomske i političke, ipak uspjeti očuvati. Privilegije su dobili privatizacijskom plačkom ili političkim pozicijama u sadašnjim strukturama, odnosno nasljedstvom od svojih očeva i majki. Te privilegije su u velikoj opasnosti ako dođe do konačnog rasvjetljavanja, a ono je neizbježno. Da se boje za svoje pozicije pokazuje za njih katastrofalna pobjeda nad njihovim glavnim ideologom Josipovićem.
Potporu napadima na invalide i permanentnom ocrnjivanju hrvatske države i slobode daju naravno i oni koji se umjesto borbe rađe zavuku u intelektualni podrum i odatle prosipaju ideje o “miru – svi se volimo”.
Ono pitanje koje si stalno postavljaju invalidi, neglasni branitelji i obični ljudi je:
Zašto su se tako okomili na invalide iz Šatora? Zašto jedan ispodprosječni intedant provincijskog kazališta ima potrebu kopirat i ismijavat invalide, a da nitko relevantan mu to ne zabrani? Zašto su toliko energije uložili da bi ocrnili ljude koji ne traže ništa drugo do li da minsitri rade svoj posao na zadovoljstvo onih koje zastupaju?
Mislim da se ovdje ne radi ni o Matiću, ni o HDZ-u, ni o bilo kakvim braniteljskim pravima materijalne naravi.
Osnovni problem prestrojenih vlastodržaca je očito činjenica da je mala skupina invalida neumorana, postojana i odlučna da konačno izdrži svaku vrstu podmetanja, napada i linča. Oni su neka vrsta konstantnosti borbe za slobodu, a ovi na vlasti bi konačno rado prešli na projekt “Redizajn prošlosti za bolju budućnost”.
U tom redizajnu su ratnici, invalidi i svi oni kojima je stalo dodemokracije glavni kamen spoticanja. U demokratskom društvu, društvu koje cijeni stručnost, a ne kupljene diplome i nasljeđene pozicije za njih i njihove potomke vjerojanto će biti daleko teže ostvariti nova bogatstva i sačuvati ona ukradena.
Motivi su: vlast, moć, ugled i novac.
Borba polova je dakle osnovna odrednica društva, polarizacija je proces, a stapanje suprotnosti je neizbježno i potrebno.
Ako dakle želite ponmirbu, zajedništvo i napredak z asve Hrvate i Hrvatice, za sve građane i građanke onda u borbu na svakom koraku.
Zajedno i postojano u maratonsku trku kao što to rade invalidi iz Savske.
Vinko Vukadin
