Ova poslovica je u izvornom obliku malo drugačija: Quod licet Iovi non licet bovi – što je dopušteno Jupiteru nije volovima.
U Hrvatskoj ova poslovica bi se morala izokrenuti i umjesto izvorne ona bi morla glasiti:
Što je dopušteno volovima nije Jupiteru.
Povod za moje izvrtanje starih latinskih izreka je bol koju su prijatelji ispod šatora prouzročili jugofašističkom i lijevoprijetvornom dijelu republike svojom najavom mogućih kaznenih prijava.
No pođimo redom. Hrvatska država je neporecivo nastala neopisivim žrtvama koje su podnijeli mnogi ratnici i civili, muškarci i žene. Najhrabriji i najodlučniji među njima su dijelom izgubili živote, a dijelom postali invalidi i tako do kraja života na sebi nose očiti znak ljubavi prema slobodi i domovini.
U svakoj državi ovoga svijeta bi takvim ljudima bilo ponuđeno častno mjesto u društvu, mjesto Jupitera, mjesto onih kojima je narod zahvalan. No, u Hrvatskoj je sasvim obrnuto.
Hrvatska nacionalna i ljudska perverzija, nacionalna i društvena tragedija očito nema granica. Kada bi slučajno neki Marsovac doletio u Hrvatsku i čitao dnevni tisak onda bi morao steći dojama da je došao u zemlju koju je upravo okupirala grupa izrazito brutalnih, krvoločnih zvijeri oblika i jezika mržnjom zadojenih poluljudi koji su usred Zagreba postavili svoj šator i teroriziraju obični puk, poliitčare i novinare, jednom riječju svakoga građanina Republike Hrvatske. Marsovac bi dobio dojam da je ta okupatorska ekipa u svojoj zločinačkoj namjeri iskorijenjavanja demokracije, ljudskih prava i sloboda otišla tako daleko da je zaposjela sve što se u ovoj državi može zaposjesti. Saznao bi da su ti okupatori, zvani šatoraši, do granica izdržljivosti prisilili javni promet na stajanje, društvo su blokirali, a na svojem šatoru svaki dan vješaju neko nevino dojenče nacionalne manjine ili ideološke skupine koja nije konzervativno demokratska. Taj Marsovac bi, čitajući hrvatske medije, mogao dobiti dojam da se radi o visoko sofisticiranom ratu. Naoružani do zuba, gonjeni samo mržnjom ti šatoraši žele postati kasta koja vlada, kasta koja ubija sve koji ne misle kao oni.
Čitajući novine mogao bi se dobiti dojam da je Hrvatska u opsadnom stanu, sve bi bilo dobro i lijepo da nije tih krvoločnih šatoraša koji prijete i okupiraju.
Da, dragi moji takav dojam bi dobio svatko tko čita novine ili prati raspravu po navodno ljevičarskim forumima ili nedaj bože sluša nekadašnje ministre neuspješne vlade.
U zemlji koju su porušili jugoslavenska armija i četničke horde, u zemlji u kojoj je polovica vlade sastavljena od pripadnika manjine, u zemlji u kojoj se već tri godine događa gospodarski kolaps, vlada nema nikakvih rješenja, mladež se iseljava, medijske kuće ne plaćaju poreze, nego im se on oprašta, u takvoj zemlji je za veliki dio kontrolirane javnosti grupa invalida zamjena za najveće zločince, parazite, teroriste i krovoločne zvijeri.
Oni koji bi u svakoj normalnoj državi bili barem ostavljeni na miru ili bi im se dodijelio počasni društveni status, njima je očito nedopušteno demonstrirati i javno ukazivati na one koji ne rade svoj posao. Njima nije dopušteno tražiti smjenu jednog ministra i njegovih pomoćnika jer oni su paraziti, invalidi, privilegirani. Umjesto da se kompletno društvo solidarizira i počne ozbiljno razmišljati o bržim rotacijama stvarnih neradnika u političkim krugovima, ovo društvo se namjerno huška na ljude u kolicima, da bi bilo još perverznije, na one koji su ovu državu stvarali i oslobodili.
U svakoj normalnoj državi bi političari i oni koji su bili protiv države bili proglašeni juncima.
No, Hrvatska je drugačija. ona je očito država koja nije smjela nastati,, država čiji nastanak i dan velika količina javnih elita nije prihvatila. Invalidi i ratnici su očit simbol stvaranja te države, a nju nisu prihvatili mnogi pridošlice, jugofili i stoljećima neintegrirani pripadnici nekih skupina. U svakoj drugoj državi se onima koji se ne žele integrirati, ili svako malo pljuju po svemu što nosi oznake te države, preporuča da se odsele tamo gdje im je ljepše. No, ne i u Hrvatskoj. Ono što je dopušteno Austriji ili Francuskoj ne može biti dopušteno Hrvatskoj.
Umjesto da im se javno i nedvosmileno kaže nek odu ako im se ne sviđa, javnim prostorom ove zemlje vlada zakon javnog linča nad onima koji nemaju medije i nad onima koji ne drže u svojim rukama poluge sustava.
Pri tomu je potpuno irelevantno je li netko za metodu invalida koju oni primjenjuju ili misli da bi branitelji trebali napustiti Savsku.
Šatorovanje u Savskoj je marginalna tema u odnosu na nevjerojatnu količinu mržnje koja se pokušava promovirati kroz medije i sustav, planski, uporno i izvan svakog zakona humanosti i demokratičnosti. Za svako društvo je degutantno, perverzno i krajnje opasno da oni koji drže poluge moći, njihovi poklisari i čitava armada onih koji nisu zadovoljni postojanjem države Hrvatske kao galvnom neprijatelja odaberu baš invalide domovinskog rata i poduzimaju sve da bi ih u javnosti ogadili, prikazali kao parazite, opasne uzurpatore i što još ne. Količina medijske energije koja se troši na ocrnjivanje invalida, a posebno jednog dvojice među njima je ogromna. Ona neodoljivo podsjeća na partizansko komunistički progon i ocrnjivanje klasnih neprijatelja u poratnom razdoblju Jugoslavije. Očito da komunistički učenici i kreatori u krizi primjenjuju njima priljubljene metode obračuna s političkim neistomišljenicima: manipulacija, laž, osobna diskreditacija i sijanje zavisti u narodu da bi se narod razjedinio.
Metode koje se koriste mogu poslužiti kao školski primjer fašističko komunističkog linča isprobanog u Trećem Reichu, SSR-u ili Jugoslaviji.
Zašto su se ipak jugofašisti i njihovi pripisci uzbunili, pobunili i zabrinuli?
Hrvatska je ipak postala dio EU-a pa i neki zakonski propisi čuvaju pojedinca i grupe od ovakvog javnog linča i koncentrirane paljbe iz staljinovih ideoloških orgulja. U Hrvatskom kaznenom zakonu ima puno odredbi koje ovakav javni linč čine dostojnim kaznenen prijave.
Citat iz Kaznenog zakona:
Članak 146.
(1) Tko protivno uvjetima određenima u zakonu prikuplja, obrađuje ili koristi osobne podatke fizičkih osoba,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Tko protivno uvjetima određenima u zakonu iznosi osobne podatke iz Republike Hrvatske u svrhu daljnje obrade ili ih objavi ili na drugi način učini dostupnim drugome ili tko radnjom iz stavka 1. ovoga članka sebi ili drugome pribavi znatnu imovinsku korist ili prouzroči znatnu štetu,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(4) Ako kazneno djelo iz stavka 1. do 3. ovoga članka počini službena osoba u obavljanju svojih ovlasti,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Članak 147.
(1) Tko uvrijedi drugoga,
kaznit će se novčanom kaznom do devedeset dnevnih iznosa.
(2) Tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačnom većem broju osoba,
kaznit će se novčanom kaznom do sto osamdeset dnevnih iznosa.
Samo površnim pogledom na ove članke se može konstatirati da bi mogla postojati i kaznena odgovornost onih koji javno iznose privatne podatke o jednom članu grupe. No to nije moja tema niti moj posao. To je na pravničkoj ekipi koju će, nadam se, HRVI uspostaviti.
Ono što mene zanima je huka, buka i konsternacija koja je nastala nakon što je jedan član šatoraša (lijep izraz) najavio mogućnost podnošenja kaznenih prijava.
Što je dopušteno bikovima nije dopušteno Jupiteru, rekao bih ja u ovom kontekstu.
Svi se sjećamo i svjedoci smo različitih tužbi zbog uvreda i govora mržnje. Neke od tih tužbi su podizali i nekadašnji članovi vlade, neke od njih su prava specijalnost nekih NGO udruga. Dakle, sasvim normalan proces i ustaljena praksa nekih skupina društva. Do sada se zbog toga nisu previše brinuli niti čuvari prava na slobodu mišljenja niti novinarski uhljebi.
Zašto je to tako?
Uglavnom su do sada takve kaznene prijave bile patentirano pravo takozvanih ljevičara, a u vjerojatnoj većini notornih jugofila i jugofašista razasutih po različitim udrugama. Oni su to pravo koristili obilato i umislili su si valjda da samo oni to znaju i da oni sami na to imaju pravo, po načelu: što je dopušteno onima koje hrvatsko domoljublje smatraju fašizmom, to ne smije biti dopušteno onima koji su za hrvatsku slobodu dali svoje dijelove tijela.
Takva logika je bila ustaljena i moguća i zbog toga što se hrvatska domoljubna scena do sada nije isticala sofisticiranim pristupom ovim problemima. Umjesto angažiranja odvjetnika domoljubi rađe angažiraju galamdžije koji će nekom protivniku opsovat mater, ali zato ne znaju napisat tri suvisle rečenice.
Dok je tako jugofašisti i njihovi priljepci su mogli mirno spavat. Ti njemu mater ili kažeš da je lopov, on tebi kaznenu prijavu. Jednostavno i učinkovito, tim više što postjugoslavenski sudski sustav funkcionira selektivno pa je teško dokazati da nečije tužbe prolaze brže, a nečije ne prolaze.
Hrvatske domoljubne skupine su do sada uvijek rađe tugovale i optuživale nego da pišu, angažiraju odvjetnike i podnose prijave. Ponekad je to naravno zahtjevno jer jugofašisti su mudiriji i znaju do koje granice je neka uvreda neutuživa.
U slučaju “šatoraša” su očito i jugofašisti izgubili mjeru. Zadojeni permanentnom odbojnošću prema braniteljima i invalidima, prema Hrvatskoj i slobodi, a okuraženi trogodišnjom vladavinom onih kojima je Jugoslavija ipak bila dobra, oni su se očito malo prešli. Ta eksplozija netrepeljivosti i odbojnosti je i rezultat neočekivanog gubitka predsjedničkih izbora. NO na njihovu žalost situacija im ne ide u korist, čak da si režu vene, na Pantovčaku u sljedećih pet godina puše neki drugi vjetar.
Kombinacija privremenog crvenog adrenalina nakon dobitka paralmentarnih izbora i naknadnog prefarbavanja države im je privremena dala osjećaj da su konačno prekoračili nacionalnu pustinju zvanu domoljublje i hrvatska Hrvatska. No sve činjenice su išle protiv njih, gospodarstvo, pristup EU i sve jasniji odmak od regije, a ond aje došao ideološko simbolički malj u obliku gubitka predsjedničkih izbora i retroniziranje njihovg boga, zločinca Tita. U srcima i glavama jugofašista i neskrivenih mrzitelja domoljubne simbolike je nastala nepodnošljiva bol, njima su se na osnovu medijskih manipulacija pridružili i mnogi neutralni, politički nepismeni i objektivno u siromaštvu izgubljeni Hrvati i Hrvatice kojima je invalidnina jednog branitelja dokaz nepravde, iako nitko nebi pristao da mu odsjeku ruke da bi bio privilegiran.
Zavist je neprocjenjiva energija koja ruši sve uobičajene norme i od maloga supatnika radi velikog protivnika. U ovom kontekstu ni prijatelji iz Savske nisu optimalno odradili svoj posao, no to je druga priča.
Protivnici invalida, predvođeni ideološkim komesarima jugofašističkog svjetonazora su počeli preskakati granice dobrog ukusa i normalnog prava na drugačiji stav. Izgubili su kompas i njihovo pravo na drugačije mišljenje je preraslo u javni linč i progon, ne samo grupe invalida nego dvojice trojice aktera. Gubitak izbora glavnog ideologa ih je očito izludio i izbavcio iz političkog, ljudskog i pravnog takta.
Najava kaznenih prijava je možda pucanj u prazno, možda nema osnove za bilo kakav progon, ali je najava kaznenih prijava određeni preokret u poimanju politčke borbe protiv onih koji žive od hrvatskih poreza, ali ne propuštaju prigodu da popljuju sve što imalo podsjeća na hrvatsko.
Nekada se i od volova može puno naučiti.
P.S. Prijatelje “šatoraše” molim da svako malo objavljuju IBAN da i oni koji ih podupiru mogu sudjelovati u zajedničkoj borbi za slobodu riječi i demonstriranja protiv nesposobnih političara.
Što mogu volovi moraju moći i Jupiteri.
Vinko Vukadin