Karizma praznih boca
Poznati talijanski trener Giovanni Trapattoni je nakon jedne izgubljene utakmica s ekipom Bayerna dao izjavu u stilu: “ispražnjene boce… Flasche leer..” Htio je time na svojem lošem njemačkom novinarima prikazati svu tragediju igrača koji su ispražnjeni, prazni i izgledaju kao boce iz kojih je potegnuta i zadnja kap onoga što je do nedavno činilo magičnu privlačnost boce.
Nogomet, kao i mnoge druge ljudske zanimacije, ovisi o timu, ali i o pojedincu, njihovim vještinama i karizmi. Dok igraju i dok daju golove oni su slavljeni, moćni, ugledni i rado viđeni. Kad ponestane snage onda postaju kao boce, odbaci ih se da bi eventualno sakupljačima boca bili mali užitak.
Kod političara je puno drugačije. Njihov uspjeh primarno ne ovisi o sposobnosti, programu ili poštenju. Njihov uspjeh ovisi uglavnom o takozvanoj karizmi i mreži koja ih drži na površini.
Kad počne rasprava o karizmi onda će u 90% slučajeva sudionici reći da je karizma nešto što je urođeno, dar Božji. Ili imaš ili nemaš.
No je li to baš tako?
Najveći broj poslovnih trenera će se složiti da to nije baš tako. Karizma je samo malim dijelom talent, čak i tada se postavlja pitanje odgoja koji je utjecao na razvoj ili otkrivanje nečijega talenta. Karizma (milostivi dar) je u religijskom smislu od Boga dobiveni dar za koji nismo sami zaslužni. Pri tomu taj dar obuhvaća jako puno, a ne samo karizmu u laičkom i svakodnevnom poimanju.
Kad govorimo o karizmi u svakodnevnici onda uobičajeno podrazumijevamo: zračenje osobe, njezin stil, djelovanje na druge, moć koju ona odražava, utjecaj na ljude, sposobnost da privoli ljude na sljedbu itd.
Polazeći od ove dnevno uobičajene definicije karizma je neka vrsta sposobnosti da vodimo ljude, da ih uvjerimo da je naš odabir onaj pravi. U tom kontekstu je zanimljivo pogledati kakvim osobama i kojim “karizmatičarima” se Hrvati priklanjaju i spremni su ih slijediti.
Karizmatičnost neke osobe počinje najprije kod njegovog nastupa, kako govori, kako se odijeva, kako nastupa. Nastup mora biti primjeren ciljnoj skupini koju karizmatična osoba želi privoliti na sljedbu. Na ovoj razini možemo već reći da je najveći dio tih pokazatelja karizme naučljiv. Dobar govor se može uvježbati. Nastup se može poboljšati, odijevanje je stvar ukusa modnog savjetnika, a prihvatljivo ponašanje se isto tako da naučiti, tim više ako smo to naučili doma od roditelja.
Sljedeći stup karizmatičnosti je uvjerljivost, koja opet ima veze s ovim prethodnim, ali se može poboljšati ako osoba koja teži savladati karizmu uskladi ono što govori i ono što misli. U tom konteksu je za postizanje karizmatičnosti irelevantno pitanje istinitosti ili moralnosti onoga što osoba zastupa. Da je tomu tako dokaz su karizmatični lopovi, kriminalci, zločinci ili nekarizmatični svetci i moralne osobe.
Treći stup karizme je društvena pozicija. Ovaj stup najveći broj sljedbenika ne će skoro nikada prihvatiti kao relevantan jer se nitko ne želi naći u društvu onih koji “padaju” na moć, pozicije, novac itd. No ostavimo mi na stranu tu lažnu skromnost i pogledajmo kako je to stvarno u životu. BMW X5 ima veću erotsku privlačnost nego Opel astra. smile emoticon
Iz osobnog iskustva znam što znači biti skroz na vrhu i kako je kad si dolje u materijalnom i društvenom smislu. Osjetio sam dobro onu židovsku molitvu: Ne dao ti Bog da imaš pa nemaš.
Ja sam za potrebe demonstracija na svojim seminarima kreirao i takozvani inedeks utjecaja ili direktorski indeks izražen u pršutima.
Dok si bio veliki direktor s mogućnošću da zapošljavaš sam svakoga Božića imao si problem kamo s pršutima koje dobivaš od onih kojima tvoja pozicija nije bila uopće važna, ali su te izrazito cijenili zbog karizme, stila, poštenja, nacionalnog ili socijalnog poimanja društva, načina komunikacije i tako dalje bla.bla.bla.
Nalivpera, pozivnice na svadbe, kumstva, počasti itd. Naravno da to nije imalo nikakve veze s pozicijom.
Kad prestaneš biti direktor i i nemaš mogućnosti širenja skromnog humanizma pršutni indeks pada u podrum. Tvoja cijena na burzi je upala u permanentu rupu. Od tada kupuješ pršut, poneka boca vina zaluta, a tvoji nekadašnji djelatnici se niti ne sjete da ti čestitaju Božić.
Sjećam se jedne velike agencije koja je za moju tvrtku radila projekte. Čim bih ja upalio mercedesa u Vukovarskoj kuhala se kava na Gornjem gradu. Danas bih kavu trebao donijeti sam ako imam sreću da oni koji su mi lizali guzicu imaju vremena da mi kažu da nemaju vrmemena.
No nema smisla žaliti, to je krivulja ljudskog uspjeha i ljudske karizme kroz osobni primjer. No osobni primjeri nisu uvijek najbolji pokazatelj, oni su presubjektivni, preemocionalni i pojedinačni.
Je li karizma ipak neovisna o poziciji?
Sjetimo se hrvatskih velikana i karizmatičara na javnoj sceni. Prvo pitanje koje si moramo postaviti je pitanje bi li mi slijedili tu osobu da nije bila na toj poziciji? Mislim da je jako mali broj osoba koje su u stanju povesti ljude bez vjetra u leđa zvanog pozicija u društvu. Do te pozicije se mogu izboriti naravno svojom karizmatičnošću, lukavstvom, revolucijom ili slučajno. U svakom slučaju kad zasjednu na poziciju osobe postanu karizmatične, privlačne. Pozicija im daje svjetlost, ugura ih u središte pozornosti, a njihove glupe riječi i postupci postaju otkrića dostojna najvećih umova čovječanstva.
Hrvati su kao i svi narodi skloni da u političkom životu traže vođe. To je logično, evolucijski ispravno i ekonomski opravdano. Jedan vođa štedi energiju koja bi se utrošila na razglabanje tko je pravi, a tko krivi. Jedan vođa preuzima na sebe odgovornost, a krvnju će on već, barem u hrvatskom slučaju, prebaciti na stado. Takvih vođa smo se nagledali i nanosali na našoj grbači, a da nisu bili dostojni toga truda.
Sjetimo se samo političkih i ekonosmkih vođa, genijalaca, karizmatika i inih spasitelja koji su bili osuzivani suzama naroda vjernoga koji svojim vođama ljubi stopala i traži da narod izvedu iz pustinje jugokomunističke ili nacionalističke iz recesije i predstečajne situacije. Lijevih i desnih, modernih i konzervativnih, katolika i nevjernika, muških i ženskih. Najveći broj tih vođa je svoju karizmu crpio skoro isključivo iz dva izvora: dobrog odijela i pozicije. Čak ni govor kod naših karizmatika nije na razini prosječno obučenog osrednjeg zapadnog političara. Razlog tomu je opća društvena odbojnost prema školovanju i umišljenost da je dobar govor samo prodavanje magle. To bi moglo značiti da je hrvatski narod imun na prodavanje magle? Malo morgen. Ne, upravo suprotno.
Neškolovanje i politička nepismenost dovode upravo do toga da smo spremni klanjati se i onima koji ni po jednom kriteriju nebi prošli, ali kod naroda, bolje rečeno svojih sljedbenika, prolaze jer imaju poziciju.
Time dolazimo do onog najtragičnijeg dijela naše političke i društvene scene. U Hrvatskoj se karizmatičnost, u najvećem dijelu, svela samo na jedan stup, na onaj pozicije. Naši karizmatičari su ispodprosječno školovani, ispodprosječni su govornici, a daleko ispod svake razine podnošljivosti im je društvena i nacionalna odgovornost. I opet ih ljudi slijede? Zašto?
Zato što je za društvo koje je loše školovano, materijalno ovisno i emocionalno nesigurno dovoljna samo pozicija da bi te to društvo smatralo karizmatičnim. Ovakvo reduciranje je izrazito pogubno ako pogledamo kako se u Hrvatskoj dolazilo ili dolazi do pozicija u društvu.
Mislite da to nije tako? Mnogi će reći da Karamarko nema karizmu. Da, nema za njegove protivnike, ali ite kako ima za svoje sljedbenike. Milanović je mnogima glup, isprazan i bahat, bez ikakve karizme. Da, ali samo za protivnike, za njegove sljedbenike je on izvor duhovnog orgazma.
Koga su ljudi u Hrvatskoj kovali u zvijezde, a novinari od njega pravili boga? Taj odgovor bi posramio ogromnu većinu hrvatskog naroda. Sjetimo se tih veličina. Možemo bez navođenja imena slobodno reći da, uz častne iznimke, njihova imena mogu popuniti kronike zla, lopovluka, prijevare, bahatosti itd.
Ritualno klanjanje spasitljima, danas manjim dijelom stanovnicima Remetinca, nije samo odlika maloga čovjeka.
Sjećam se da je jedne godine za komunikatora godine bio proglašen Rohatinski, a jedne Ivo Josipović. Komunikatorima godine ih je proglasila “struka”, bolje rečeno dupelisci koji su i sami karizmatični na osnovu pozicije.
Gdje su danas te “karizmatične” osobe? Nestankom njihove pozicije utjecaja splasnula, je i njihova karizma.
Nekada najomiljeniji političar bitku bije za opstanak na površini društvene kaljuže pa je prisiljen prikloniti se obskurnim frontama da bi kako tako zadržao djelić utjecaja koji mu daje dojam da je karizmatičan.
Njegovi izazivači, navodno karizmatični vođe novih pokreta, su gubitkom izbora izgubili i karizmatičnost, a uvjeren sam da bi i Karamarko brzo nestao iz glava svojih obožavateljica i obožavatelja ako bi izgubio paralmentarne izbore. Milanovića to nebi ni smetalo jer bi on svijet proglasio nepostojećim ako on nije središte, a Kolinda je popevši se na tron postala majka i kraljica.
Svakodnevna karizma je dakle nešto što se može postići, može se naučiti, ali isto tako i nešto što se izgubi gubitkom pozicije i utjecaja.
Puna flaša prosječne rakije ima za pijanca veću privlačnost nego prazna flaša nekad najukusnijeg konjaka.
A čovjek je pijanac koji se rado opija društvenim ugledom, novcem, utjecajem i osjećajem da je i on svemoćan jer je potegao gutljaj tog uljuljkivajućeg pića.
Svima koji potegnu sljedeći gutljaj opčinjenosti hrvatskim spasiteljima u to ime:
“Živjeli do sljedećega”
Vinko Vukadin
