Ovoga puta je u prvi plan izletio Boris Sruk, ravnatelj poslovanja HRT-a. Sa svojom izjavom : “Raspustit ću tu vašu Udrugu branitelja, idite prosvjedovati u šator u Savsku, nemojte se vi zaje…. sa mnom, svima ću vam dati otkaze….. neka vas Karamarko zbrine”.
Razlog ovakvog ispada je bio zahtjev zaštitarske službe HRT-a za potpisivajem ugovora pošto je on istekao sa 31.12.2014. godine. Uprava HRT-a je potpisala ugovor sa jednom od zaštitarskih kuća i od tada dosadašnji djelatnici osiguranja HRT-a, koji su mahom hrvatski branitelji, pravno ne postoje kao djelatnici nacionalne televizije.
Umjesto potpisivanja novog ugovora nudi im se da prijeđu u tu zaštitarsku kuću gdje bi imali plaću u iznosu od 2000 kuna, dok su kao djelatnici HRT-a primali iznos od četiri do pet tisuća kuna.
Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da se Hrvatska radio televizija pretvorila u glavnog promotora tzv „regije“, jugoslavenštine prikrivenene antifašizmom, tako da ćete prije na HTV-u vidjeti „Bitku na Neretvi“, “Mačka pod šljemom“ i slične partizanske filmove tri puta za redom nego neki hrvatski film.
Jednako tako sukladno Zakonu o korištenju hrvatskog kao službenog jezika na HRT-u, nikada još nije preveden niti jedan film na srpskom, da bi bio pušten sa titlom na hrvatskom jeziku.
Na HRT-u se pravdaju činjenicom da je to isto govorno područje te da prijevod nije potreban ili jednostavno ne odgovora na upite usprkos činjenici da grubo krše Zakon koji je donio hrvatski Sabor.
Iskreno ne znamo znaju li naša djeca i zbog čega bi trebali znati što znači “lebac”, “keva” ili “sunđer”, na primjer.
Ne smijemo zaboraviti niti otpuštanje Karoline Vidović Krišto, Nade Prkačin i još nekoliko djelatnika HTV-a i to samo zato jer su se služile svojom Zakonom zajamčenom novinarskom slobodom, zatim samoubojstvo Snježane Abdurahmanović koje je javnost očito već zaboravila.
Zašto je to tako na HTV-u dovoljno govori činjenica da je Goran Radman bio zadnji predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije.
Davne 1984. je primio Titovu štafetu na stadionu JNA u Beogradu odjeven u vestu umjesto u odijelo. Od 1984. do 1987. radio je kao savjetnik u Predsjedništvu SR Hrvatske. Bio je izvršni sekretar CK SKH, bio je kandidat za CK SKJ u koji je trebao biti izabran 1990. godine ali 14. izvanredni kongres SKJ (20 – 23. siječnja 1990. u Beogradu) je bio prekinut i Radman nikada nije izabran u CK SKJ.
Osim uzorne partijske prošlosti uz njega se veže niz afera nakon stupanja na dužnost glavnog ravnatelja HRT-a pa između ostalog postoje sumnje da je na glavna urednička mjesta imenovao osobe s kojima je bio u rodbinskim ili obiteljskim vezama iako nisu imali potporu redakcije. U imovinskoj kartici nije prijavio vlasništvo nad hotelom u Bohinju u Sloveniji koji je svojedobno bio u vlasništvu Saveza komunista Hrvatske.
Poslije će tvrditi da nije vlasnik tog hotela ali jest vlasnik tvrtke u čijem je portfelju i sporni hotel, a na novinarsko pitanje kako je došao do te nekadašnje SDP-ove vile samo je kratko odgovorio: „To je moja imovina“. Dolaskom na Prisavlje ostao je u Nadzornom odboru Hypo banke, negirajući da je pritom riječ o sukobu interesa.
Takvi ljudi nisu odgajani u demokratskom već totalitarističkom diktatorskom duhu, ne poštuju novinarske slobode, provode cenzuru kakvu smo vidjeli za vrijeme vladavine Josipa Broza i baš zbog takvih kadrova lustracija u Hrvatskoj je nužnost, a ne neko pomodarstvo ako želimo živjeti u demokratskoj zemlji sa demokratskim slobodama i njenim drugim vrijednostima.
Sukladno svemu navedenom smatramo da je krajnje vrijeme da ili Goran Radman sam podnese ostavku na mjesto glavnog ravnatelja HRT-a ili da se u hrvatskom Saboru pokrene tematska sjednica te da ga se razriješi te dužnosti.
KREŠIMIR VRPKA