Registarske tablice i vizualni identitet kojim se u svijetu predstavlja Hrvatska nije nevažan. Bitno je moći se pouzdati u struku, no saznavši da se čak pet dizajnera nekoliko godina bavi ovim dizajnom s krajnjim rezultatom crven-bijeli-plavi u četiri polja, građani Hrvatske s pravom se osjećaju – nasamarenima. S pozicije likovne umjetnice dajem svoje stručno mišljenje u kojem tvrdim da je šahovnica s crvenim i bijelim poljima vrhunsko „dizajnersko“ ostvarenje već onakvo kakvo jest, te da je izuzetno teško tako kvalitetno i čisto rješenje još i poboljšati novim dizajnom, puno je vjerojatnije da će „poboljšani“ dizajnerski prijedlog biti potpuni promašaj, što se i dogodilo.
Kada se umjetničko djelo transponira u novi medij, prava je rijetkost da original može biti nadmašen. Upravo takvo umjetničko djelo je i hrvatski grb – to je naime umjetničko dizajnersko djelo koje u sebi nosi simbole naše države koji su uspješno pojednostavljeni i ukomponirani u našu zastavu točno onakvi kakvi jesu. Na zastavi to nikoga nije smetalo. Na tablicama jest, zbog skučenog formata u blizini ceste (zemlje), koji bi se mogao „zaprljati“ i koji nije dovoljno uočljiv, kažu autori dizajna novih tablica. Kada stručnjak mora objašnjavati svoja promišljanja u radu (a naročito kada se to tiče likovnog rada), jasno je da taj rad jednostavno – loš. Nedavno smo na primjeru Šešeljevog spaljivanja naše zastave vidjeli da svi predmeti koji na sebi nose naša državna obilježja mogu biti uništeni ako se to namjerno želi učiniti – tako da ovaj prvi argument dizajnera-autora s mogućom prljavštinom koja može prekriti tablice – pada u vodu. S druge strane, postoje vrlo sitni predmeti koji svejedno na sebi imaju hrvatski grb pa su još uvijek dovoljno uočljivi (prstenje, žigovi itd.) Meni je s kilometra i više udaljenosti jasno raspoznatljiv hrvatski grb na dosadašnjim registarskim tablicama, a nemam staračku dalekovidnost. Prije će se raditi o traljavom dizajnerskom poslu u kojem se pribjeglo redukciji elemenata grba bez smisla. Hrvatski grb iz daljine nalikuje zupčastoj kruni šarenih zubaca na površini u kojoj se crvena i bijela polja stapaju u veće, titravo polje svijetlo crvene boje. Taj vizualni dojam je sada poništen i pretvoren u četiri kockice koje nikome ništa ne znače. Hrvati s pravom odbijaju ovakav dizajn – publika je uvijek najbolji kritičar. Prisvajati plavu boju kao boju mora (kako opet kažu naši vrsni dizajneri-autori) je besmisleno, svugdje plava simbolizira more i nebo, ne samo kod nas. Italija je zemlja okružena morem i nebom, pa plave nema nigdje na njihovoj zastavi. Ukratko, stručno gledano, besmislica za besmislicom koja treba pokriti traljavo obavljen posao!
Nisam upoznata s time tko je i zašto u nas ili u EU zatražio novi vizualni identitet hrvatskih registarskih tablica, jer bi to već bilo političko pitanje koje zadire u osnove hrvatske državne vizualne simbolike i koje bi se trebalo politički riješiti. Na granici je političkog incidenta kada autori kažu da su „pročistili“ postojeći hrvatski grb. Od čega i zašto? Osnove likovnog i općenitog obrazovanja pretpostavljaju spoznaju da grb jedne države kao trajni simbol uvijek stoji iznad dizajna koji je podložan modi i trenutku, dakle upitno je i fundirano obrazovanje dizajnera koji su se takvog jalovog posla uopće i prihvatili. Mogli bi čak i reći da su grbovi jedan od najstarijih „dizajna“. No ostanimo na stručnoj kritici: meni je kao slikarici, likovnjaku i profesionalcu u likovnosti ovaj novi dizajn upravo školski primjer nestručnosti i netalentiranosti. Zamijeniti hrvatski grb koji je likovno neusporedivo bolji i neupitno „čist“ u svojem značenju i simbolici ovim lego-kockicama je vrijeđanje mog ukusa kao umjetnice i mog nacionalnog osjećaja, pa ga mogu nazvati samo lakrdijom i promašajem.
Ingrid Runtić