… raseljuju nas čak i sa stadiona….
Udbaši se, vrišteći, u samrtnom strahu okupljaju u stranku yusipovića, nazivaju se antiFašistima, tolerantnim documentama, nastojeći ući u sam vrh UN, kako bi zagovarali gašenje Hrvatske postupno i zaborav Nje, Domaje naše. Da. Postupno, jer im nije uspjelo namah. I da, zaborav, jer uništiti Nju ne mogoše. Učiniše, u ovih petnaestak godina, SVE, kako nas Hrvata, više bilo ne bi….
Mašklinom su krenuli o Živu Stinu našeg svjetonazora, koji jest Vjera sama, kultura, tradicija, običaji, jezik… LGBT, centri za mirovne studije, babe raznorazne i ostali, koji nikako ne pripadaju Hrvatskom Tijelu, čine sve kako bi to Tijelo od kojega, parazitirajući, dobro žive, ubili….
To što oni rade, nije neznanje, nije ni nesnalaženje, nije ni veleizdaja…..
Dugo i pomno promišljeni je to GENOCID, koji im uspjeti neće, jer od Bleiburških kosti smo sazdani!
Znam da nas nema previše. Znadem i da smo već na pragu starosti. No, znadem i kako smo djecu našu uzdigli i Hrvatskom ih Ljubavlju dojili.
Poznajem i Puk moj Hrvatski! Često neodlučan, promatrački, koji se tek kada se znade Pobjednik, u utakmici Života…. tek se tada Pobjedniku priklanja, no NIKADA onome, koji HRVAT nije!
Oni su i prije sedamdeset godina rat izgubili!
Hrvatsko se Ime zatrlo nije, ni devedesetih, kada rat i Državu dobismo, usprkos, uz prkos i u prkos svih petokrakih kozaračkih kola!
Da, yusipovićevi, pupavčevi, pusićkini, teršeličkini babasti LGBT udbaši tjerate nas na nešto, što je Hrvatima strano! A, to je, da s vama takvima, nema i neće biti pomirenja…
Niti oprosta…..
Vi ste već i dobili mrtvačke partijske pjege svojih zločina….
Svojim smradom nas Hrvate tjerate sa stadiona (Domovine), no ovu posljednju i odlučujuću i Bitku i Rat ste izgubili utopljeni u Mržnii svojoj, naspram Ljubavi Naše prema Jedinoj Domovini i Jedinom Domu Hrvatskom!
Da, Mi jesmo za Dom i Domaju, Spremni!
Hvaljen Isus i Marija
