Gospodarski pomak kroz lustraciju
Kad govorimo o lustraciji onda uobičajeno govorimo o političkom i birokratskom dijelu tog područja. Sama riječ lustracija je postala terminus tehnicus za razračunavanje s komunističkom prošlošću i jugoslavenskim idejama, sustavom zatiranja demokracije i slobode, zabranom javnog djelovanja za one koji su bili stupovi diktature.
No je li lustracija tako uzak pojam i može li se provesti samo neka vrsta političko kadrovske lustracije ili bi bilo neophodno napraviti lustraciju, prozračivanje, pospremanje, preslagivanje, rekonstrukciju cijeloga društvenog sustava počvši od školstva do gospodarstva i demografske politike?
Moji članici su nekima predugački pa ću zato ove teme pokušat obradit po komadima, jedan po jedan. Naravno da ne pišem niti doktorske dizertacije niti priloge za prijem na Akademiju znanosti. Pišem za običnog čovjeka koji je u stanju na jednostavan način uvidjeti spregu između svih dijelova društva da bi iz toga izvukao zaključke i borio se u svojem svakodnevnom okruženju za napredak hrvatskog naroda i društva. Bez toga teškog početka ne će biti moguće napraviti niti pomak niti će biti ikakvog napretka, narod će se iseljavati iako imamo državu, mladi ne će imati budućnosti, a oni koji su se osobno obogatili će postati još bogatiji, odnosno njihovi unuci će na skupe automobile i alkohol potrošiti ono što su im roditelji ukrali narodu dok se on borio za državu.
Gospodarski pomak je tema o kojoj mnogi govore, ali rijetko tko govori o lustraciji u gospodarstvu. Čak i kad se govori o toj temi onda se misli na bivše komunističko jugoslavenske direktore, današnje tajkune, ali ne na lustraciju u programima i načelima same gospodarske politike. iako ćemo svaki tjedan u novinama pročitati da je Hrvatska pri kraju ljestvice po pitanju poslovnog djelovanja mi još uvijek kao glavnu okosnicu napretka vidimo EU fondove.
Tragično je da su glavni hrvatski politički manekeni oni koji u svakoj drugoj rečenici ponavljaju EU fondove. Naravno da treba iskoristiti EU fondove, al to je rješenje za prosjake, a ne za samostalne ljude. Ta politika nije samoodrživa. Bez lsutracije u samoj strukturi gospodarske politike EU fondovi će biti promašena investicija, naši novi Obrovci. Gospodarska lustracija je moguća samo ako povežemo mogućnsoti EU fodnova i izvornog hrvatskog gospodarstva.
Druga vrsta naših ekonomskih stručnjaka su nekadašnji i današnji profesori ekonomije koji u periodičkim razmacima koriste otrcane ispraznice o restrukturiranju državnih poduzeća, privatizaciji, o povećanju izvoza, ulaganju u realni sektor, bez da su oni iakda u tom sektoru nešto napravili itd.
Lustracija mora početi dakle u odabiru i javnom prezentiranju kreatora javnog mišljenja i gospodarske politike.
Tu smo već kod prvog koraka gospodarske lustracije. Ako očekujemo pomak onda političke stranke moraju prestati s praksom da su im glavni gospodarski stručnjaci ljudi koji su odgojeni na tekovinama marksističko socijalističke gospodarske ideje.
Mnogi će sada reći da je to bacanje kvalitetnih ljudi u zapećak, odricanje koje ne možemo podnijeti itd. Da, možda. No rezultat patološkog promoviranja tih stručnjaka je očit. osjećamo ga svaki dan i pitamo se kakvi su to stručnjaci koj godinama govore isto, a da nitko to što oni govore nije proveo? Ili je možda provedeno to što oni govore, al se ne vide rezultati, ili su promašeni rezlultati. Možda uopće ne govore ništa sadržajno, možda su njehove teorije obične prepiske iz udžbenika ekonomije, bez ikakve praktične provjere i iskustva? No to jednsotavno pitanje je prebrutalno za narod koji golom caru viče da ima najljepši plašt.
Neki od tih stručnjaka su oni te ideje malo prilagodili novokapitalističkom dobu, ali su u svojim osnovnim pristupima ostali zarobljeni u uskim okvirima jedne ideje. Oni danas ne zastupaju državno i socijalističko gospodarenje, oni su danas prečesto pobornici liberalnog kapitalizma.
Zašto je tomu tako? Uđimo malo u kožu tih stručnjaka da bismo stvar razumjeli. Do jučer su oni bili stručnjaci socijalističkih gospodarskih sustava. Ne ulazeći u prednosti i nedostatke tog sustava možemo lako zaključiti da takvi imaju dvije alternative: ostati pri starom, propalom sustavu nasuprot realnosti koja se promijenila ili promijeniti stranu i postati novopobornikom kapitalizma. Česdto se oni promijene i psotanu pravi navjestitelji liberalnog kapitalizma i američkog sna u lajbeku. Oni su pravi primjeri karizmatičkog fenomena. Poznato je iz vjerskog života da preobraćenici postaju najgorljiviji i najekstremniji vjernici. Bez uvrede cijenjenog profesora Tomca, al on je dobar primjer.
Takvi stručnjaci nude ili ono staro, jer su ostali vjerni mladalačkim idejama, ili se nepotrebno dokazuju da su katoličkiji od pape.
Rezultat je očit: Jedna grupa nam nudi američki tip kapitalizma i o samoregulaciju tržišta, što je dokazano neuspješna ideja i u Americi. Ako tomu dodamo činjenicu da Hrvatska nije Amerika i hrvatsko gospodarstvo nije glomazno američko ili njemačko onda nam ne treba puno mudrosti da bismo osjetili da su te ideje za hrvatski narod smrtonosne. Nova industrijalizacija u glomaznim postrojenjima je za Hrvatsku ekološki nepodnošljiva, ekonomski neizvedima i nacionalno opasna jer bi koncentracija velikog broja radnih mjesta u samo jednom mjestu i pogonu predstavljala ogromne rizike z ačitave regije. Veliki investitori ne postoje u Hrvatskoj, oni mogu biti samo velike kompanije inozemnih ili nepoznatih vlasnika, a očito je da je konkurencija jako velika.
Druga grupa nudi ostanak u romantiziranim socijalističkim idejama i propagira reprivatizaciju, oduzimanja stečenog itd. Pri tomu se pozivaju na privatizacijku nepravdu i narodni osjećaj da je pokraden. Koliko god da te ideje iz pedesetih godina zvučale sirotinjskom uhu medeno, one su odraz nemoći i nesposobnosti tih ekonomista da ponude realnije rješenje. Sama priča od takvim idejama uznemiruje investitore, ne samo strane. Revolucije traju neko vrijeme, one čak donesu i neka poboljšanja, ali dugoročno se narod iseli jer nema dovoljno vlastitih potencijala za život, tim više što je svijet danas više povezan nego u vrijeme najvećih revolucija.
Prvi korak u lustraciji gospodarstva bi bio dakle angažiranje novih stručnjaka, novih pristupa i odmak od američko liberalnog kapitalizma i samoupravne revolucije.
No kako to provesti?
Rješenje je svakako nemoguće dobiti u nekoliko godina jer nam za rješenja trebaju novi ljudi, dakle ljudi otškolovani na drugačijim idejama od onih socijalističkih i ljudi koji imaju osjećaj za posebnosti našeg naroda, države i okruženja.
Takve stručnjake možemo naći među hrvatskim iseljenicima, među mladim Hrvatima i Hrvaticama koji su sami investirali u svoje školovanje, među neovisnim intelektualcima i mladeži koja ima nove ideje.
Da bi ti novi ljudi došli do izražaja političke stranke i organizacije bi morale provesti potpun odmak od trenutne prakse u kojoj na stranačkim kongresima glavnu riječ još uvijek vode stručnjaci koji ne znaju sastavit ni power point prezentaciju koja bi prošla na nadzornom odboru.
Budući skoro svi šefovi stranaka o gospodarstvu znaju manje nego prosječan vlasnik male tvrtke, takvi stručnjaci prolaze i nametnu se kao oni koji bi mogli napraviti pomak. Stranke se više drže ustaljen socijalističke prakse da ne moraš ništa znati, al je bitno da imaš diplomu i pečat.
Osnovno pravilo kod angažiranja gospodarskih stručnjaka u Hrvatskoj je diploma nekog ekonomskog fakulteta i tu već dolazimo do jedne od glavnih točaka spoticanja. Diplome i diplomski radovi su u Hrvatskoj postali legendarni, a produkcija ekonomista na fakultetima u zadnjih dvadeset godina je imala obilježja tsunamija. Iz dvadesetgodišnjeg iskustva na hrvatskom tržištu znam da nažalsot prevelik broj apsolvenata nije u stanju napisat ni poslovni dopis, a kamo li poslovni plan ili održat dobar managerski sastanak s djelatnicima. velik broj njih završi na nekoj nižoj poziciji, neki se proguraju i doministarskih mjesta pa ond au životipisu koji pokazuje njihovu stručnost navode projekte koje u Njemačkoj ili Austriji nitko živ nebi naveo jer je to standard u svakodnevnom poslu. Na teoretskoj osnovi pečatima i certifikatima će zadiviti šefa ili se dovoljno dugo grebati za neku poziciju da nam onda svima sjednu na vrat.
Šef stranke, mislim da govorim o 90% stranaka, će na nečiji prijedlog dati takvim stručnjacima govornicu, savjetničko mjesto, ministarstvo ili neku drugu “poziciju” nadajući se da će se njegov stručnjak izboriti za koji glas više. Rezultat vidimo u razlikama između stranaka. Njih nema.
Zašto ih nema? Zato što svi štenci dolaze iz istog legla.
Da bismo ostvarili prvi korak lustracije u gospodarstvu neophodno je promijeniti pristup političkih stranaka prema gospodarskim temama. Umjesto starih isluženih službenika u državnim tvrtkama treba konačno početi u timove uvoditi privatne poduzetnike. Taj korak je škakljiv za političke aparatčike i ulizice po centralnim komitetima jer privatni poduzetnik nema previše vremena za sastančenje, ne dobiva dnevnice i ne zanimaju ga sitni politički interesi. On nema guzicu dovoljno debelu da bi odsjedio tri šefa stranke zbog honorara.
Šefovi stranaka su svjesni da je to tako, ne vole ni oni kritike, okruženi su najčešće pijunima koji im plješću dok su na vlasti i hijenama koji čekaju da osvane dan kad će lešina zvana narod bit njima servirana na rastrgavanje.
Moj prijedlog za prvi korak lustracije je da političke stranke počnu od sebe.
Vinko Vukadin
