Može li se u današnje krizno vrijeme uopće živjeti od umjetnosti? Kada upitate umjetnike – odgovorit će vam da jedva preživljavaju. No, očito je potrebno baviti se „pravom“ vrstom umjetnosti da bi se došlo do milijunskih sredstava – kao npr. „audiovizualnim djelatnostima“, što god to značilo. Svi znamo za likovne umjetnosti, svi znamo što znači glazba, ali sada trebamo naučiti nešto navodno sasvim novo. Stvoren je audio-video centar. To“ nešto“ čak ima i svoj zakon, kladim se da ga nećete pronaći za likovne umjetnosti, ili one glazbene. Dakle, audio – znači zvuk, odnosno čuti uhom, dok vizualno znači vidjeti okom. Sve ono što smo do sada imali, uključujući i nove umjetničke forme kao film i video uključuju ta čula, pa izgleda da se nova vrsta umjetničke djelatnosti stvorila zbog nepoznavanja stranih riječi. Možda nam slijedi i „verbalna“ umjetnost s pripadajućim centrom, u nadi da nećemo otkriti da se u stvari radi o umjetnosti riječi, o pjesništvu, romanu ili pripovijetci. U čemu je stvar? Kome nije dovoljan film, video, likovne umjetnosti i glazba? Onome tko nije dorastao kreativnom stvaranju u tim područjima, onome tko možda baš zbog toga Akademiju likovnih umjetnosti i Akademiju dramskih umjetnosti i filma želi zamijeniti „audiovizualnim centrom“? Činjenica je da spomenute klasične visokoobrazovne institucije jedva spajaju kraj s krajem dok „novokomponovane“ tvorevine poput ove uspješno iz proračuna dobivaju milijunske cifre. Za što? Za „audiovizualne djelatnosti“, što god to značilo.
Ovako oni sami sebe opisuju, citat:
„Hrvatski audiovizualni centar javna je ustanova koju je temeljem Zakona o audiovizualnim djelatnostima osnovala Vlada Republike Hrvatske u svrhu sustavnog promicanja audiovizualnog stvaralaštva u Hrvatskoj. Centar priprema i provodi Nacionalni program promicanja audiovizualnog stvaralaštva potičući obavljanje, organiziranje i financiranje priprema, razvoja, proizvodnje, distribucije i prikazivanja hrvatskih, europskih i svjetskih audiovizualnih djela.“
Koliko od države dobiva taj famozni centar novaca? Od 25 do 28 milijuna kuna. Mlade autorice bez dana staža dugometražnog filma dobivaju za neke svoje nezanimljive filmove 3 milijuna kuna, dok vrhunski slikari i književnici jedva preživljavaju mjesec. Filmovi traju 20 minuta i koštaju 3 milijuna kuna. Neke je uspjelo vidjeti čak 200 ljudi,a za to je utrošen taj ogroman novac. Tako društvo dječjih pisaca dobiva svega 50000 kuna godišnje za svoj rad; predstavljanje autora, tiskanja djela i putovanja, dok projektni centar i neki slični koji nisu ništa posebno i nisu dio neke naobrazbe, dobivaju silna sredstva. Time se sustavno uništava kultura i daje primat nečemu što sa kulturom i nema puno veze.
Djela uspješnih pisaca su dio školske lektire, ali oni nisu zanimljivi kao ovaj audiovizualni centar. U principu ovaj centar sa svojim promocijama grabi novac za potpuno nezanimljive projekte, dok prava umjetnost skapava od gladi. Time kulturni identitet naše države propada i svjesno se protežira bezličnost pod kulturu. Kao što naše tablice na vozilima gube značajke države, isto tako kultura postaje bezlična, jer nema dovoljno sredstava, a iz ovog i slijedećeg primjera se vidi kako je to laž. Novaca za kulturu ima, ali se dijeli lobijima, koji u većini uništavaju djela najpoznatijih pisaca i umjetnika, uvrštavajući prosječene autore, a zaboravljajući naša najveća imena i pisce. Svjesno se vrši kulturocid i uništava naš identitet. Zatiranjem u umjetnosti svega bitnog polako se briše hrvatski predznak.
Nastup predstavljanja hrvatske dječje knjige na sajmu u Bologni prošli tjedan pod pokroviteljstvom države koštao je državne obveznike 800 000 kuna. To je oficijelna cifra iako je navodno premašena i zaustavljena na i većih 1 milijun potrošenih kuna. Pokušajmo razlučiti neke činjenice iz te astronomske cifre koja je očito nova afera i zamgljen novac postaje još više usmrđen.
„Naslov koncepta hrvatskog nastupa, Živa voda pripovijedatemelji se na razumijevanju književnosti za djecu kao transformacijskog umjetničkog životnog iskustva u kojem su pripovijedanje, ilustracija i priča središnje okosnice.“ – naglasila je pomoćnica ministrice, rekavši i kako će hrvatski nastup na Sajmu dječje knjiga u Bologni biti realiziran u suradnji sa Zajednicom nakladnika i knjižara pa će se na posebnom štandu predstaviti izdavači te kako je ukupni budžet nastupa Hrvatske 800.000 kuna.
Plaćeno je osmišljavanje nastupne izložbe, izrada kataloga, ljudi, dizajnerska rješenja, štand nije plaćen jer je Hrvatska na sajmu predstavljena kao zemlja partenr. Štand hrvatski je imao oko 65m2 i uz to je po provjerenim informacijama država koristila konferencijsku salu, besplatno. Korištena je svega 4 puta iako nije trebalo istu platiti. Porazgovarali smo sa privatnim distributerom knjiga Kašmirom Huseinovićem koji se u ime hrvatske dječje knjige pojavio na sajmu, u svezi njegovih troškova, kako bi usporedili sa 800 000 kuna datih iz državne blagajne. Huseinović je za štand potrošio i prezentacije 250 000 kuna, znači nije imao besplatni štand, a od tog iznosa samo za kataloge je potrošio oko 15 000 kuna. Njegov štand je isto imao 65m2. Treba reći da su katalozi ministarstva kulture znatno deblji, iako očajnog dizajna i još gore informiranosti, pa s tim u svezi da su u cijeni 100 000 kuna vrijednosti, nikako nije jasno da je netko potrošio praktički 1 milijun kuna za predstavljanje naše dječje knjige u Bologni. Kao u prvom slučaju, tako i u ovom slučaju radi se očito o zamagljivanju novca. Kultura se upropaštava, dok se lobijima pune džepovi.
Štand Huseinovića je bio posjećeniji od državnog štanda, vizualno znatno privlačniji, a broj izdanja znatno manje, a opet prodavanija. Njegove knjige su probile japansko, kinesko i korejsko tržište, dok druga strana je „zaboravila“ predstaviti vrhunske pisce Zvonimira Baloga i Ivana Kušana, Grigor Vitez potpuno je bačen na marginu i kako smo čuli od dječjeg pisca Želimira Hercigonje ovo predstavljanje dječjih pisaca je bilo skandalozno i jadno, a sve je vodila skupina diletanata iz ministarstva kulture. Znači za jednu bijednu „promociju“ netko je stavio u džep ogroman iznos.
- Za milijun kuna meni bi se austronauti spuštali na štand, a ne da je onako bezidejno izgledao. Moja najuspješnija dijela nisu predstavljena, a sigurno sam jedan od najplodonosnijih živučih pisaca. Katalog ministarstva kulture nije obuhvatio osnovne podatke o autorima i protežirao se jedan jedini ilustrator, koji nije loš, ali po mojem osobnom mišljenju u zadnje vrijeme dosta stagnira. Protežira se u ministarstvu nekadašnja ekipa iz nakladnika „Algoritma“ koja je zapošljavana u ministarstvo, te oni svojim pogodovanjem nekim piscima i knjigama protežiraju jedan lobistički način prodaje i promocije državnim novcem. – rekao je Hercigonja.
Igor Drenjančević
7 dnevno
