Jedan od najvećih balkanskih novinarskih filozofa, Klauški, se svesrdno zalaže za toleranciju i raznovrsnost mišljenja.
Kad njega čitaš imaš dojam da si prebačen u vrijeme komesarskog prdekanja o kontrarevoluciji, klerofašistima i avangardi radničke klase.
U svojem osebujnom jugofašističkom stilu, s naglaskom na intelektualnom izražaju, Klauški naciji, građanima, soli pamet što je napredno, a što opasno.
Kao da je čitav svoj život proveo u nekom kampu za omladince, ovaj pjesnik demokracije nam pojašnjava sve opasnosti koje vrebaju na hrvatsko postnacionalno društvo.
Bio je Klauški i na skupu zajedništva i otkrio je aveti fašizma, maskirane zajedništvom i povicima slobodi. Meni se čini da ga je neki invalid skoro pretukao kakvom štakom ili rukom koje nema, da ga je kakva jadna udovica udarila crnim šalom kojim je prethodno brisala oči od tuge, a on jadnik otkrio svu silinu nacionalno zagrižene i krvi srbsko jugoslavenske žedne rulje.
Kao ispod komesarskog čekića naoštren nož, odgojen na sloganu “smrt fašizmu, sloboda narodu”, ovaj nominalni ljevičar, intelektualno jako blizak crvenom fašizmu, nam lamentira što je dopušteno, a što nije.
Za hrvatske ljevičare je demokracija isto što i komunistički sustav; pravo imaju samo ljevičari, a desničari su priglupa krvoločna masa koja nema pojma da se ne smije govoriti o hrvatskom zajedništvu jer bi to moglo izazvati nacionalnu netrepeljivost i strah kod naših najvećih prijatelja srbadije, koja je usput budi rečeno, razorila pola države i zavila svaku obitelj u crno. Invalidi su slučajno izgubili ruke i noge, slučajno nemaju bubrege i slezene, bili su u ratu jer nisu imali što izgubiti osim života.
Perverznog li društva i naroda koji to trpi. Po Klauškom i jugofašistima je opasno biti za zejedništvo jer to je isto što i fašizam, a oni su antifašisti koji su debelo nakon Staljinovih logora za njemačke Židove otkrili svoj antifašizam.
Oni su intelektualni i moralni antibiotik nacije i društva, oni znaju što se smije, a što ne smije, po njima je gadno imati drugačije mišljenje od ljevičarskog jer to je klaustrofobija i nacionalizam; neprihvatljivo je prozivati nekadašnje agresore, uglavnom abolirane četnike, jer to je dokaz mržnje.
Kako god da okrenemo neljevičari su za Klauškog i njemu slične ljevičarske jugofašiste fašisti i ustaše.
Klanjali se Titu, najvećem zločincu, birali Zokija, navjećeg šarlatana, izgubio im Ivo najveći promašaj.
Sad su se očito uzbunili, poplašili, svrbe ih tabani, a ne ide im se od punoga lonca koji natrpava onaj narod po kojem stalno pljuju.
No kad dobro razmislim onda moram reći da su jugofašisti u jednoj točci u pravu: ovaj narod je stvarno za poludit. Koja bi nacija nakon ovakvih žrtava trpila ovoliko ljudske perverzije i pišanja po žrtvama?
Rob je narod koji tako dugo trpi i umjesto da ih smijeni s vlasti organizira koncerte i molitve za neprijatelje. Rob je bio i očito će ostati.
Zar nije vrijeme da im konačno kažemo: Da i što onda, ma ko vas ….. bagro jugofašistička?
Fašist nisam, a za biti ustaša je prekasno izvučen moj broj u spermatoidnoj lutriji života.
Vinko Vukadin
