U razgovoru sa našim kolegom novinarom iz Beograda dobili smo nikada objavljeni razgovor sa Aleksandrom Vučićem iz 1995. godine, netom prije „Oluje“ HV-e, iz kojega se vidi koliko je Vučić pretendirao na hrvatski teritorij i želio smjenu Slobodana Miloševića, jer je Milošević 1994. godine dozvolio stacioniranje trupa UNPROFOR-a na Dunavu i granicama Srbije prema Hrvatskoj. Vučić se nije mirio sa tom situacijom, jer je smatrao da je to izravno priznavanje granica republike Hrvatske. Danas je Vučić alfa i omega moderne Srbije, a koliko je ona moderna jasno se vidi iz ovoga nikada objavljenog intervjua.
– Vučiću sam postavljao sugestivna pitanja na koja je odgovarao potvrdno, a to je bio jedini način da klještima izvučem priznanja srpskih zločina koje je kroz cijeli intervju veličao. Mislio je sve vrijeme intervjua da smo istomišljenici i u toj zabludi je živio od početka do kraja intervjua. Ostalo je bila rutinska stvar za mene. U Srbiji ovo nitko i nikada nije želio objaviti jer su svi prepoznali svoje uloge u zajedničkom zločinačkom pothvatu i velikosrpskom vojnom pohodu, te je ostalo kod mene sačuvano kao u “bunkeru „.-rekao je kolega novinar iz Beograda dajući nam i tonsku snimku.
Prijedlog srpske radikalne stranke za pokretanje postupka za opoziv predsjednika Srbije Slobodana Miloševića 1995 godine, trebalo je biti uvršteno na dnevni red redovnog zasjedanja Skupstine Srbije. Medjutim, poslanici socijalističke partije Srbije su većinom svojih glasova to izbacili iz dnevnog
reda i tako spasili ratnog predsjednika, koji je došao u nemilost radikala Vučića i Šešelja.
Glasačkom mašinerijom je spriječen opoziv Miloševića?- pitao sam Vučića
– Da, glasačkom mašinerijom, tako da ćemo mi biti primorani da to pitanje ponovo pokrenemo na izvanrednom zasjedanju, gdje oni to pitanje neće moći izbrisati, jer izvanredno zasjedanje ima točno utvrđen dnevni red, koji se ne može brisati i mijenjati.
Kako bi u najkraćem glasilo obrazloženje opoziva Miloševića?
– Ima mnogo razloga. Prijeedlog postupka za pokretanje procedure za opoziv predsednika Srbije može biti postavljen samo na osnovama prekršaja ustavnih normi od strane predsjednika Republike. Mi smo u našem prijedlogu, stvarno, pravno, nesporno, iznjeli stvari, činjenice koje je predsjednik Milosević prekršio, prijee svega u članu 15 Ustava Republike Srbije, gdje piše da je sloboda neprikosnovana.Šešelj nije smio biti uhapšen na osnovu prekršaja i rješenjem suca za prekršaje, osuđen je najprije na mjesec dana zatvora, a zatim na jos tri mjeseca zatvora, i to kazneno. Predsjednik Srbije je prekršio Ustav Republike Srbije, pa čak i svoju zakletvu, u kojoj se kaže da će braniti suverenitet i teritorijalni integritet Republike Srbije. Ove sankcije koje sprovodi prema RSK-i čini iz potaje. Nije čak javno ni napao nikoga iz rukovodstva Republike Srpske Krajine, jer bi mu bilo degutantno. Prvo mu nije valjao Babić, onda mu nije valjao Karadžić, sad mu ne valja Martić, a toliko ih je sve podržavao! Znači da predsjednik Srbije vrlo čvrsto drži granicu na Drini. Takvu blokadu on može uspostaviti i ovdje na Dunavu. I onda bi RSK ostala nezašticena ukoliko je Hrvatska bude napala. Hrvatska je sada jaka oružana sila u odnosu na RSK, ali morati će u slučaju vojnog raspleta računati, ako ne na snage koje bi poslao Milošević, onda sigurno na veliki broj srpskih dobrovoljaca, srpskih radikala, koji bi krenuli u obranu srpske zemlje, jer mi ne možemo poslijee tri ili četiri godine borbe da jednostavno prepustimo našu državu. Srpski radikali to neće dopustiti.
Što zamjerate Miloševiću u njegovoj politici prema Srbima?
U jednom trenutku mislili smo da se on riješio komunističke ideologije i da je odlučio stvoriti srpsku državu onako kako je on govorio, ako se sjećate na početku rata. Međutim, da li sam, ili pod utjecajem supruge, on se predomislio, možda i zato što je sam toliko politički obojen i ideološki nabijen onim što je komunistička partija propagirala.
Držao se svojih principa, koje je počeo sprovoditi od 1988. godine. Međutim, negdje od 1993. godine u Slobodanu Miloševiću je definitivno prevagnula ova druga struja, na koju ga nagoni njegova supruga, vidjelo se to kroz sukob, kao što su i njegovi sukobi sa predsjednikom Republike Srpske Karadžićem . To su, ne samo politički, već i ideološki sukobi i to se nije moglo vječno skrivati. Mnogi u Srbiji nisu bili svjesni što znači granica na Drini, jer nisu bili direktno pogođeni tom granicom. Ljudi u Pirotu, Majdanpeku, Negotinu, Zaječaru, ne znaju koliko ta granica boli srpskog seljaka iz Mačve i Semberije. Srpskim radikalima je potpuno svejedno da li je neko Srbin iz Pirota ili je neko Srbin iz Knina. On je Srbin iz Srbije. Srbija je Knin, Srbija je Pirot, Srbija je Banjaluka, Srbija je Srpsko Sarajevo, Srbija je Loznica, Srbija je Beograd, Srbija je Pristina. I mi ne radimo nikakvu granicu tu na Drini koju je postavio sad Slobodan Milošević, a koju je prije njega ustoličio Josip Broz Tito.
Granica na Drni za vas ne postoji?
To nas ne interesira, ta granica je za nas nepostojeća. To što mi sada moramo da poštujemo tu granicu, to je zbog toga što su to policijske snage Slobodana Miloševića uspostavile tu granicu, i to je druga stvar. Etničko čišćenje, za koje su mnogi govorili da se zalaže srpska radikalna stranka, je posljedica ratovanja. U jednom građanskom ratu, kao što je rat na prostoru bivše Bosne i Hercegovine , kad muslimani zauzmu dio srpske općine Bugojno, ili dio srpske općine Zvornik, ili dio srpske općine Ugljevik, oni Srbi koji žele da žive sa Srbima, neće ostati tu, nego će preći na srpsku teritoriju. I sasvim je razumljivo, da kad je srpska vlast stvorena u Foći, sadašnjem Srbinju, tu muslimani koji ne žele da žive u srpskoj državi nego u svojoj islamskoj džamahiriji Alije Izetbegovića, neće ostati u toj državi. To je sasvim prirodno i to je sasvim jasno. Svuda gdje se vodio građanski rat, rat za teritorije, postojalo je takozvano etničko čiscenje. Ljudi se iseljavaju sa tih prostora i to je sasvim prirodno, jer su izgubili to mjesto. Kako biste vi drugačije zamislili rat?
Kako vidite problem muslimana u BiH-i?
Najveći broj muslimana sa prostora bivše Bosne i Hercegovine je potekao od Srba pravoslavne vjeroispovjesti i sve dok im Josip Broz Tito nije dao pravo da se izjašnjavaju narodom, izjašnjavali su se kao Srbi muslimanske vjeroispovjesti .
Tek kad im je Broz sedamdesetih godina dozvolio da se izjašnjavaju kao narod, oni su počeli tako da se osjećaju i sad imamo jedan problem. Ono na čemu inzistiram i zbog čega sam se dosta sukobljavao sa`predstavnicima SPO-a je u njihovom stavu, kako mi trebamo živjeti sa sadašnjim muslimanima sa prostora bivše Bosne i Hercegovine, jer su oni bliži nama nego Zagrebu. Što se tiće džamija širom RS, nema ih mnogo, i oni koji se zalažu za novo podizanje džamija nisu prijatelji srpskog naroda. Cilj muslimana je bio 51% u Bosni i Hercegovini. I zamislite sad da prihvatimo ono o čemu govore socijalisti i neki iz opozicije o stvaranju zajedničke države sa Bosnom i Hercegovinom bez zapadne Hercegovine. U toj državi biste sa Šiptarima, muslimanima iz Bosne i Hercegovine i
muslimanima iz Raške oblasti imali preko pet milijuna muslimana. Za dvadeset godina biste imali apsolutnu većinu muslimana u takvoj državi, preko 50% muslimana sa ovakvim prirodnim priraštajem. I mi bismo za 20 godina, ukoliko bismo prihvatili takav koncept, živjeli u islamskoj
državi.
Srpski radikali se zalažu za stvaranje jedinstvene srpske države, koja bi obuhvatila
Republiku Srpsku, Republiku Srpsku Krajinu, Crnu Goru i Republiku Srbiju. Dakle, mislimo da na takav način najviše doprinosimo miru, ne samo na Balkanu, nego i u Europi. Jer, kada bismo za svagda stvorili srpsku drzavu, pravu Srbiju, moćnu, jaku, postavili našu vojsku na naše granice, nikada više niko tu ne bi smio da napadne tu srpsku državu i nikada više ne bi bilo ratnih sukoba na tim područjima. Dakle, zalaganjem za to, mi se ne zalažemo za rat, kako nas neki optužuju, već za stvaranje uvjeta trajnog mira.
Igor Drenjančević
