Slavimo godišnjicu antifašizma. Što mi to slavimo?
„To nije bilo nikakvo oslobođenje Zagreba jer je uslijedio čitav niz zastrašujućih zločina koje je proveo komunistički režim, a što potvrđuje pronalazak 850 prikrivenih stratišta u Hrvatskoj, a samo na području Zagreba i okolice locirano je 120 takvih masovnih grobišta“, navodi dr. Jurčević koji je doktorirao upravo na partizanskim zločinima i to na temelju službenih podataka komunističkog režima.
Kao znanstvenik i povjesničar demantirao je uvriježeno, odnosno Hrvatima nametnuto mišljenje da su zločine nad ustašama i domobranima počinili srpski partizani.
„Nije točno da su Srbi ubijali Hrvate. Najviše zločina nad Hrvatima nakon završetka rata počinili su upravo hrvatski komunisti jer je namjera režima bila da Hrvati ubijaju Hrvate, Srbi Srbe, Slovenci Slovence… a sve kako bi se posijalo sjeme mržnje što je komunističkom totalitarnom sustavu i omogućilo da dugo ostane na vlasti jer da su Srbi ubijali Hrvate došlo bi do homogenizacije nacije što komunistima nikako nije odgovaralo. Danas se točno zna čiji je djed ubio čijeg djeda“, pojašnjava dr. Jurčević, dodavši da takva poslijeratna politika najbolje pokazuje kakva je bila zločinačka ćud komunističkog sistema.
“Prozvali su desetak djevojaka i mlađih žena, među njima i Grozdu, Mirnu i Anu. Mirna je na rastanku poljubila svoju sestru Jasnu i malog brata Vladu. Plakala je samo jedna mlada žena kojoj danas ne znamo imena. Zapravo, vriskala je, nije se dala odvojiti od svog sedmogodišnjeg djeteta. Svi su uzrujano pitali kamo odvode mlade žene, a partizanski zapovjednik je odgovorio da ih voze do obližnjeg porušenog mosta, gdje će ih prekrcati u drugi kamion. Rekao im je da će kasnije svi biti prebačeni na isto mjesto.
Grozda Budak se nikada nije vratila svojoj kući. Nisu se vratile ni Ana ni Mirna.”Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju, te pomagale svojim muškim “drugovima”, “mlade partizanke” su joj izvadile srce”.
Milicionari su bili smješteni u javne, ali i prevremeno otuđene privatne zgrade u zagrebačim Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi, a radno vrijeme bilo im je – 24 sata ubijanja, 24 sata odmora. Po naredbi ili u prisustvu operativnih oficira OZNR upadali su obiteljske domove i vile u rezidencijalnom dijelu grada. Tamo su pak silovali žene ne birajući po dobi, na likvidaciju su odvođene imućne obitelji s djecom, a zatim bi uslijedilo useljavanje predstavnika nove vlasti u te stambene prostore. Pored toga upadali su u stanove narodnih neprijatelja te ritualno pred cijelom obitelji silovali žene, pljačkali stanove i vrijednosti te uhićene neprijatelje sprovodili u privremene zatvore VI ličke divizije u Gračanima. Na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubojstva, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja istih prisilno su dovodili okolno stanovništvo radi ukopa tijela žrtava. Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema tvrdnjama većeg broja očevidaca i počinitelja rukovodio je već spomenuti odred ličke divizije. Stožer je bio smješten u Gračanima u kući Radić u Gračecu br. 15, a jednim dijelom u kući Haramija u Lonščini br. 25. Ogromni podrum kuće Bešić bio je pogon za mučenje uhićenika, ali i poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Šupe i štale u okolici bile su privremeni zatvori, a lajbek milicioneri su iz podruma iznosili kante pune odrezanih muških spolovila, dojki, ušiju, noseva, očiju.. Sve to u dvorištu bi polijevali benzinom i palili.
Nakon orgija i spolnog sakaćenja podrumi su krili krv do gležnjeva, a sve to oni bi proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu. U zlostavljanjima su sudjelovale i partizanke, jer dio djevojčica i mlađih žena zadržavan je neko vrijeme na životu da bi u tzv. Gračanskom bordelu pružale seksualne usluge partizanskim časnicima koji su u tu svrhu hrlili iz grada, neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dodati papirić s porukom koju su slale obiteljima i prijateljima.
Mile i Grozda Budak
U navednom bordelu nakon monstruoznog silovanja i jezivog mučenja život je okončala Grozda Budak kojoj su partizanke stolarskom pilom rezale udove polako – odrezak po odrezak. Zatim su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, a na kraju još uvijek živ torzo ispekle na žaru.
Na ovaj i sličan način živote je izgubilo preko deset tisuća ludi. Smaknuća su vršena u večernjim satima i noću, a žene bi bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol život je izgubilo 500 djece od sedam do petnaest godina, riječ je o štićenicima Državnog zavoda za odgoj djece, koja su u ratu izgubila roditelje. Prema svjedočenju Miroslava Harmkije koji je po nalogu organa narodne vlasti izvršio dezinfekciju gračanske grobnice leševi su ukazivali na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. U srpnju ’45. Godine jedinica lajbek milicionera širi svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta, a nakon pokolja i ubojstva 15 tisuća ljudi raspuštena je u kolovozu iste godine.
Pa sretno im bilo antifašističko oslobođenje sa komunističkim klanjima. Oslobodili su zvijer u sebi, a ne narod.
hop-portal.com
