I prva i druga Jugoslavija su bile i ostale tamnica i grobnica za Hrvate i to samo hrvatski “ljevičari” ne zamjećuju i uporno ignoriraju. Godine 1910. kad je napravljen posljednji popis stanovništva uoči Velikog rata od 1914 – 1918. mnogi krajevi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, istočnom Srijemu i Boki Kotorskoj bili su apsolutno hrvatski, ali su u razdoblju od 1918 – 1991. za doba obje Jugoslavije pretvoreni u srpske ili muslimanske etničke oblasti. To hrvatski “ljevičari” ne žele vidjeti, a srbijanska politička elita, znajući za sve to, uživa u plodovima otimačine hrvatskih zemalja. Konkretno, Petrovaradin je 1910. godine imao 95% Hrvata, a danas nešto više od stoljeća nakon toga, dva svjetska rata i agresije Srbije na Hrvatsku od 1991 – 1995. Petrovaradin ima oko 7% Hrvata, a broj Hrvata sa udjelom od 35% u Srijemskim Karlovcima, odnosno 40% u Srijemskoj Kamenici za 105 godina je spao na 2%- 3% U Srijemskoj Mitrovici, Rumi, Inđiji,Šidu i Zemunu je 1910. bio podjednak broj Hrvata i Srba. U svim tim mjestima bio je i razmjerno veliki broj Nijemaca i Mađara. U Zemunu su Mađari činili relativnu većinu s nekih 6 600 žitelja od ukupno 17 000 ljudi u cijelom Zemunu. Mađara je bilo 4 400, Srba 3 300, Hrvata 2 200. Danas Zemun ima 95% Srba. Time je sve rečeno. Stara Pazova je imala apsolutnu većinu Slovaka evangelika, a bilo je i Nijemaca, Mađara, a najmanje Srba. Danas je tamo 95% Srba. Protjerali su, ne samo Nijemce nakon drugog asvjetskog rata, nego i Mađare i Slovake, koji su sa 75% udjela populacije iz 1910. spali na 3% stanovništva 2015. godine. Nijemci i Mađari su protjerivani i iz Mitrovice, Inđije, Šida, Rume, a devedesetih su desetkovani i Hrvati. U brojkama, najveći progon su doživjeli Hrvati u Šidu, gdje je do 1991. bilo 7 000 Hrvata, a danas je ostalo samo 2 000 Hrvata. Šid je još 1939. imao blagu hrvatsku većinu, te je zato sporazumom Cvetković Maček i pripao Banovini Hrvatskoj. Danas Šid ima preko 90% Srba. Godine 1910. cijeli istočni Srijem je imao 42% Srba pravoslavaca, dok su apsolutnu većinu od 58% činili skupa katolički narodi Hrvati, Nijemci, Mađari i Slovaci. Ovih potonjih je bilo i nešto evangelika u Staroj Pazovi i oko nje. Pojedinačno, Hrvata je u ukupnoj masi populacije bilo 25%, odnosno 108 000, a Srba 180 000. Danas je ostalo samo nekoliko desetina tisuća Hrvata, a Nijemaca, Mađara i Slovaka ima samo u kategoriji statističke pogreške.
Još veći pogrom Hrvati su u dvije Jugoslavije pretrpjeli u Boki Kotorskoj, nevjesti Jadrana i zaljevu hrvatskih svetaca. Godine 1910. omjer Hrvata katolika i Srba i Crnogoraca pravoslavaca bio je 35%:65%. Ali, iako su Hrvati bili tek nešto više od trećine pučanstva, svi gradovi na obali s iznimkom Risna bili su etnički katolički i hrvatski, a i južnije od Boke Kotorske bilo je hrvatskih naselja popu Budve, Bara i Spiča ( danas Sutomora ). Jedino je Ulcinj bio i ostao čisto albanski. U Tivtu je prije stotinu godina bilo 95% Hrvata, u Herceg Novom 70% Hrvata, u Perastu isto 70% Hrvata, a u Kotoru za postotak manje, točno 69% Hrvata.Budva je imala 82% Hrvata, Sutomore 90% Hrvata, a Bar 40% Hrvata. Oko 55% Barana je bilo pravoslavne vjere koje je u pravoslavlje po pisanju akademika Josipa Pečarića koji potječe iz tih krajeva, a danas živi u Zagrebu, preveo 1905. crnogorski kralj Nikola dekretom da se svi imaju “istoga dana pokrstiti u pravoslavnoj crkvi, da bi postali Srbi pravoslavne vjere i dobili nova imena i prezimena.” Rečeno, učinjeno i tako je hrvatski grad Bar postao srpsko – crnogorska luka na Jadranu još 1905. kad se kralj Nikola sa svojom vojskom spustio niz planinu Rumiju, poviše grada, kako to detaljno opisuje akademik Josip Pečarić. Danas je Tivat sa 95% hrvatskog pučanstva spao na 19% Hrvata u samom gradu, Kotor je sa udjelom od 69% Hrvata sveden na 7,5% Hrvata. U Herceg Novom je od 2 5 – 3% Hrvata, kao i u Baru. U Budvi od nekadašnjih 82% Hrvata sada je tek 0,5 – 1% Hrvata u toj “srpskoj” turističkoj Meki. Sutomore je sa 90% Hrvata došlo za 105 godina progona, asimilacije i ubijanja, (što je bila sudbina i svih ostalih mjesta na Crnogorskom primorju), na samo 0,5% hrvatskog življa. Kako se sve ovo skupa nazivas drugim imenom osim etnocidom uz primjese memoricida tamošnjih ljudi kojima je zabranjeno i pravo na povijsno sjećanje na svoje pretke, a kamoli isticanje nacionalnih obilježja, bilo kad i bilo gdje.
Što se danas događa? Iseljavanje, nema posla, progoni branitelja, generala… završetak kao u opisanim slučajevima?
D I.
Ovo je prvi nastavak priče o genocidu nad Hrvatima.
