Obljetnica smrti bana Jelačića, velikog hrvatskog državnika i domoljuba

Na današnji dan prije 156 godina preminuo je Josip grof Jelačić Bužimski, vojskovođa, general i hrvatski ban koji je zaustavio i spriječio revoluciju u Beču i Pešti – a koja je opet prijetila rušenjem k&k monarhije. Prvotno, Jelačić je obranio Hrvatsku od mađarskih nadiranja i aspiracija, no na kraju se ispostavilo da je obranio Monarhiju i produžio joj život. Koliko su Hrvati oduvijek bili pouzdani vojnici, hrabri ratnici i vojskovođe svjedoče i priznanja i odlikovanja koja je dobio od samog austrijskoga cara Ferdinanda V, ruskog cara Nikole I i drugih. Njegov značaj za hrvatsku opstojnost, kulturu i društvo nemjerljiv je na mnogim područjima, od očuvanja jezika i teritorija, do vojne obrane istog, od inicijative izgradnje HNK, kao kazališta neophodnog za očuvanje hrvatskg jezika i književnosti sve do diplomatskih, političkih i gospodarskih poteza i uredbi kojima je mnogostruko zadužio Hrvatsku i bez kojih Hrvatske danas ne bi ni bilo.

O toj borbi, pravednosti, domoljubnom poštenju i čvrstom stavu svjedoči i ovaj odlomak teksta o njemu (wikipedija), u kojemu je vidljivo kome sve (i kojim političkim strujama još i danas) smeta takvo čisto hrvatsko domoljublje kao što je bilo njegovo:
“…Ban Jelačić, feldmaršal Windisch-Grätz te feldmaršal grof Radetzky su bili junaci koji su spasili staru Habsburšku Monarhiju: Radetzky je ugušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Mađarskoj i Beču, a Windisch-Grätz u Češkoj. Ovaj slavni trojac bio je takva ugleda među vojskom u Habsburškoj Monarhiji da su vojnici na svoje mačeve davali urezati slova WIR (kratica za Windisch-Grätz, Iellachich , Radetzky), a koja je na njemačkom značila “mi”. Zbog ovih gušenja revolucije i pobjede konzervativne monarhije, postali su omraženi među “revolucionarnim” i liberalnim krugovima; Karl Marx je Hrvate zbog pristanka uz Jelačića smatrao nazadnim reakcionarnim narodom koji “treba završiti u ropotarnici povijesti”, a Jelačića prezirao. Komunisti u Hrvatskoj prešutjeli su ovaj stav prema Hrvatima, ali nisu skrili svoju mržnju prema Jelačiću čiji su spomenik prvom prigodom uklonili (1947.g.)”

Također i nadalje, o njegovoj (i ne samo njegovoj, već i tipično hrvatskoj) plemenitosti i humanosti, trpeljivosti i poštivanju različitosti govori i ovaj odlomak:
“Josip Jelačić jedan je od hrvatskih pionira emancipacije Židova u Hrvatskoj, uz Bogoslava Šuleka, Narodne novine i dr.. Ban Jelačić nije zaboravio potporu hrvatske židovske zajednice za revolucionarnih kretanja 1848./49.. Bio je članom njihova Društva čovječnosti (Humanitätsvereina) koje je osnovao Židov Jacques Epstein. Osobno je intervenirao u korist Židova kad su u nekim mjestima u Hrvatskoj izbili protužidovski ispadi u Hrvatskoj zbog pristajanja dijela mjesne židovske zajednice uz mađarsku revoluciju. Zbog držanja Židova u Mađarskoj koji su stali uz mađarsku revoluciju, a poslije su još i proglašeni krivcima za revoluciju, svi protužidovski ispadi imali su korijene u hrvatsko-mađarskim razmiricama, odnosno u velikomađarskim idejama i netoleranciji prema Hrvatskoj koju su iskazali mađarski revolucionari (Lajos Kossuth i drugi). Za sprječavanje progona hrvatskih Židova proglasio je Jelačić prijeki sud i izdao proglas u kojem je rekao “da nas sve bez razlike vjere mora ujediniti sloga i bratimstvo”.”

16. listopada 1990.g. na dan rođenja bana Jelačića, njegov spomenik se vraća na svoje zasluženo mjesto – na Jelačić-plac, glavni trg grada Zagreba, glavnoga grada Hrvatske. Onaj koji ga je 1947.g. maknuo s tog trga, zasigurno nije imao nikakvo poštovanje niti dobre namjere prema Hrvatima ili hrvatskoj državi i njezinim pučanstvom. Ovo je još jedan razlog (uz nebrojene druge) zbog kojeg Tita nikada ne možemo doživljavati kao svog državnika.

Ingrid Runtić

hop-portal.com