Kompromiserstvo kao stav
Slušam na radiju da je naša predsjednica namjeravala posjet Titovoj rodnoj kući za njegov rođendan pa da ga je ipak otkazala.
Logičan potez otkazivanje je možda proizvod prepunog kalendara, ali možda i stvano uviđanje da humanistička politika i pomirba ne idu zajedno s bilo kakvim pokazivanjem sipmatija prema zločincu, odgovornom za pola milijuna žrtava.
Naša javna politika nam stalno nameće tezu o potrebi navodnog pomirenja.
Ne znam koga bi to trebalo miriti? One koji smatraju da konačno treba osuditi i formalno zabraniti slavlejnje zločinca Tita s onima koji i dan danas s katedre poručuju narodu da se seru na pola milijuna hrvatskih žrtava?
Treba li miriti one koji osuđuju svaki zločin s onima koji kažu da je 45. trajala prekratko i da je trebalo poubijat još više Hrvata?
Treba li miriti one koji su se borili za slobodnu, demokratsku Hrvatsku i one koji i dan danas žale za komunističkom diktautrom i branitelje nazivaju ološem?
Je li Vam ikada došlo u glavu da pomislite da bi bilo dobro da Angela Merkel posjeti Braunau, rodnu kuću Adolfa Hitlera? Ne, naravno da nije jer to je nezamislivo. Nezamislivo je da uopće u Njemačkoj postoji muzej Adolfa Hitlera, a još je nazamislivije da postoji ikakav političar koji bi za njegov rođendan, pa makar kao ostarjeli Hitelrjugendist otišao u njegov muzej da razgleda darove koje su mu slale ljubavnice i saveznici, a ima toga podosta.
No u hrvatskoj političkoj perverziji je sve moguće. Moguće je da najveći koljač naroda ima svoj muzej i da ga javno slave. Moguće je da baš na njegov rođendan neki političar ode pogledati dražesne izloške velikog zločinca i da savjetnik demokratski svjesnoj predsjednici savjetuje da ipak ode tamo.
No, očito je predsjednica pametnija od svojih savjetnika.
Moj savjet Kolindi bi bio da malo pročešlja te pametnjakoviće koji ju svako malo uvaljuju u gabulu bez ikakve potrebe.
Hrvatski politički savjetnici i navodni tolerantni intelektualci očito nemaju niti najmanje srama pred svojim narodom, pred žrtvama pokolja i pred osnovnim načelima uljuđenosti. Njihov argument za permanentno relativiranje zločina je da je on ipak bio povijesna osoba, kao da Hitler bijaše nepovijesna, da je bio Hrvat i da u našem ustavu piše ona o temeljima u odlukama ZAVNOH-a, iako smo se krvavo izborili za slobodu baš da bismo izišli iz te zavnohovske tvorevine. Kad opravdavaju svoje naklone zločincu onda koriste i, njima obično nemiloga, Tuđmana. Kao da je Tuđman sam gospodin Bog.
Davno reče Ante Starčević, da se ne klanjamo niti jednoj jedinoj osobi, nego samo Bogu i hrvatskom narodu.
Mnogi partijski sljedbenici taj savjet niti slušaju niti im je očito važan jer svako malo se narodna nada projicira na jednu jedinu osobu, a takve očito podliježu nekim čudnim mjerilima o kvaliteti stvarnih državnika.
Kolinda malo pomalo pokazuje da bi mogla postati državnik, a ne slušatelj savjetnike.
Nemam pojma zašto je najavila pa otkazala Kumrovec. Potpuno nebitno, jer i sama činjenica da u javnosti demokratske države postoje relevantni čimbenici koji ozbiljno razmišljaju o posjetu muzeju darova velikom diktatoru je poražavajuća za slobodno mislećeg čovjeka.
Ta činjenica pokazuje da smo još daleko od humanističkog uređenja u kojem nema kompromisa sa zločinima i zločincima, nema niti protokolarnog ulizivanja onima koji zločine opravdavaju.
Znam da će mnogi pronaći stotine objašnjenja zašto je to prihvatljivo. Sektaški naivci će reći da je pomirba moguća ako ipak prihvtimo i pozitivne strane Titine diktaure i partizanske okupacije, a mrzitelji i pljuvači svega hrvatskoga, uglavnom simbolizirano kroz pljuvanje branitleja i Domovinskog rata, će očekivati da još jače dokazujemo svoje neustaštvo.
Stara špranca opravdavanja žrtve pred zločincem!
Komu se hrvatski političar to treba dodvoravati? Onima koji pljuju po našoj slobodi i žrtvama Titine diktature?
Da bi oni prihvatili pomirbu moramo se optuživati i za ono što nismo i klanjati se zločincu!
Pa koliko naivni moramo biti da povjerujemo da bi titopoklonici i jugofašisti mogli stvarno prihvatiti načela humanosti?
Svidjeti se svima nikada nije bilo niti pametno niti moguće. Svačije ljubimče ne ide, a pogotovu ne ako se u računicu ukalkuliraju neprihvatljive sitnice: omalovažavanje, negiranje ili relativiranje političkih simbola dikatature i pokolja.
Tu za jednu predsjednicu hrvatskog naroda nebi smjelo biti kompromisa jer su Titine žrtve zaslužile minimum dostojanstva, koje očito neki naši političari nemaju.
Mnogi će zažaliti da je ipak otkazala, uvjereni da je savjet za posjet bio promišljen radi navodne pomirbe.
Pomirba onih koji opravdavaju zločine i onih koji traže samo ispriku je nemoguća jer bi ona pretpostavljala da se i mi pridružimo onima koji i dan danas Titine pokolje opravdavaju, a to nije put prema pomirbi, to je put prema još većoj diobi.
Ne znam tko predsjednicu svjetuje o ovakvim potezima, al taj netko ili nema pojma ili mu je namjera još više razjediniti hrvatski narod.
Nadam se da predsjednica malo manje sluša savjetnike, a malo više koristi svoju logiku.
Logika humanizma i diktature ne idu zajedno, čak niti protokolarno.
Zato jedna velika sviđalica za otkaz pionirskog posjeta kući sramote!
