Svjedok za naš list potvrdio spaljivanje leševa u Glini i umješanost međunarodne zajednice
Prijedor i srpski logor Tomašica označeno je mjesto genocida nad Bošnjacima 1993. godine. 25 tijela ubijenih Bošnjaka je pronađeno na lokaciji logora Tomašica, ali isto tako ova lokacija krije još puno posmrtnih ostataka, na dubini većoj od 8 metara, prema navodima preživjelih svjedoka. Radi se zapravo o najvećoj neistraženoj grobnici ubijenih civila u Europi. Barata se brojkom do 1000 tijela. Sva tijela ubijenih u Tomašici ipak nisu zakopana u logoru Tomašica. Zadnjeg dana u srpnju 1993. godine dio tijela prevezen je u Glinu, u Hrvatsku, gdje su spaljena na lokalitetu ciglane. Taj podatak su obznanili svjedoci srpske nacionalnosti, koji su tada morali izvršavati naredbe. Mi smo jedini poznati medij koji to objavljuje. Svi bježe od istine o Tomašici. Mediji šute 15 godina. Nakon naše objave krunski svjedok i istražitelj genocida na području Tomašice, Edin Mrkalj dao je ekskluzivni intervju za naš tjednik i prikazao mračnu stranu europsko srpske zavjere u svezi ovog genocida u okolini Prijedora na koji nitko ne reagira.
– Kod prenošenja dole napisanog molim da obratite pažnju na zdravstveno stanje osoba kojima se isto prenosi, jer su podaci i istina o Tomašici zastrašujući za obitelji žrtava – zamolio me Edin Mrkalj na početku razgovora.
-Zahvaljujem se unaprijed tebi i tjedniku na objavljivanju istine o Tomašici. Mali sam čovjek, obični čovjek, koji je pokušao nemoguće učiniti mogućim, sam protiv svih da bi svijetu rekao istinu o genocidu u Prijedoru. Nisam imao podršku u mome radu, kako kod međunarodne zajednice, tako i kod bosanskohercegovačkih institucija, obje institucije, nemaju novaca a ni interesa da bi se riješila sudbina i pronašli ostaci od oko 1300 nestalih u tom genocidu kod Prijedora.- ogorčeno je rekao Mrkalj nakon 15 godina istraživanja slučaja Tomašica.
Koliko je Haag i međunarodna zajednica upletana u zavjeru šutnje oko genocida nad građanima BiH-e?
Vrhunac svega u ovom slučaju je postojanje indicije u umiješanost međunarodne zajednice i njihovih radnika na terenu općine Prijedor, kao i dokazi za isto, odnosno saznanja o zločinima, a da ništa nisu poduzeli. Ni za vrijeme genocida niti za vrijeme moga istraživanja oni nisu činili ništa po tome pitanju. Oni su znali za priču o Tomašici, a vi ste prvi medij koji je to objavio potanko i točno. Žao mi je što obitelji žrtava očekuju već godinama saznati istinu o svojima najmilijima, žrtvama srpskog genocida općine Prijedor, ali moram teška srca, uz molbe za sabranost i strpljenje u ovome za nas sve vrlo teškom trenutku prenijeti vrlo tužnu i pogubnu vijest: da se u općini Prijedor dogodio zločin poslije zločina, dogodio se genocid poslije genocida. Srbi toga kraja su zločin prikrili spaljivanjem leševa u Glini.
Kako se genocid vršio organizirano, po planu, napravljena je glavna lokacija, gdje su se transportirali ubijeni civili. Srpsko genocidno rukovodstvo nije prepustalo ništa slučaju i provelo pakleni plan spaljivanja leševa u drugoj zemlji, kako bi prikrili genocid, sve je za stvaranje srpske države bilo dozvoljeno.
Ubijeni civili su dovezeni kamionima u tkz. LAKICA KIPU, koja se nalazi više strelišta u Busnovima. LAKICA KIPA služi na strelištu kao grudobran, pa su žrtve planirane kao potporanj za grudobran. I jos što je bitno; u blizini iste se nalazi Veliko jezero rudničko za koje se isto sumnja da krije leševe ubijenih. Kako su iz „Keraterma“ u istu prevezena tjela 150 ugušenih civila, sa strane LAKICA KIPE pojavila se krv koja je izbijala iz zemlje, što je preplašilo domaće srpske junake. Krajem lipnja 1993.godine izvršena je specijalna operacija, noću, uz velike mjere sigurnosti vađeni su leševi i prebacivani kamionima u Glinu, u susjednu Hrvatsku, gdje su spaljeni. Moji izvori su svjedoci onoga što sam sada rekao. Žao mi je što prenosim ovakvu vijest, proučimo fatihu za sve. S poštovanjem prema onima kojih nema. Tko ne zapiše i ne prenese svoju prošlost, nema mu potomstvo budućnost.
Genocidnu grobnicu Tomašica, predočujem cijelu istragu haškim istražiteljima , ali haški istražitelji nisu bili zainteresirani. Nakon deset godina uporne borbe uspijevam haške istražitelje privoliti na sastanak u svezi genocida i spaljivanja leševa sa grobišta Tomašica u Zagrebu, u zgradi općinskog suda. Dovodim svjedoke i prilažem dokumentaciju, ali haški istražitelji odbijaju suradnju, iako imam lokaciju grobnice, svjedoke i stvarno nije ništa falilo osim dobre volje istražitelja, koja je izostala, jer je falilo 100 milijuna eura, kako je rekao haški isljednik, a haag za koji radi je bankrotirao, kako je tada rekao.
Rastali smo se haški cirkus i ja toga dana, nakon što sam 15 godina radio za njih. Nastavio sam sam gdje sam otkrio drugi genocid, u Glini. Ali i tu je bila šutnja.
Spaljivanje leševa u ciglani grada Gline su neoborivi fakti, a isto potvrđuju moji svjedoci sa toga područja, viđajući te genocidne akcije. Zanimljivo da grad u svojoj povijesti nema upisanu ciglanu, kao da se radi o zasadu trave. Ciglana je nestala kao dio povjesti Gline. O tome mi nitko nije znao niti želio išta reći, razlog brisanja ciglana, kao da nije nikada postojala u Glini. Svi su me uvijek upućivali na tadašnjeg gradonačelnika, kojega nikada nije bilo u uredu. Očito se skrivao ovaj gnjusni čin, pa je i sama ciglana morala nestati kao dokaz samog postojanja. Meni je to bio još jedan argument u mojoj borbi sa njima. Akcija je provedena u tajnosti, predvođena vrhom vojske Republike Srpske. Razlog akcije spaljivanja leševa je bizaran. Vojnici Republike Srpske preplašeni krvlju koja je počela u potocima izlaziti iz zemlje nakon pokopa ubijenih, odlučili su jedan dio tijela otkopati i odvesti u konvoju do Gline , kako bi tijela bila spaljena i time se svaki trag ubojstva prikrio. Pod velom tajne u dobro organiziranom konvoju, leševi su odveženi do Gline. Sada nema niti ciglane niti leševa. Sve je nestalo. Za spaljivanje leševa znao je dogradonačelnik Gline Đuro Stojić, ali bez obzira na taj problem, nikada nije progovorio o tome strašnom činu. Kako se radi o četristotine ubijenih u logoru Tomašica, a samo manji broj od njih je pronađen na lokaciji ukopa, smatra se da je većinu ubijenih prikrila tadašnja ciglana u Glini, odnosno srpska teroristička vlast u Hrvatskoj, spaljivanjem.
Od najveće genocidne grobnice u Europi napravljen je cirkus, od načina otkrivanja do totalne blokade informacija. Tri dana prije objave u medijima televizija Hayat je odbila objavu istine o Tomašici, a zanimljivo je da je istu objavu odbila i sama federalna televizija BiH-a. Prošao sam logore Omarska i Manjača, više puta sam bio svjedok pred haškim sudom i zato me posebno boli ova nebriga i prikrivanje zločina od strane medija i aktualne vlasti, kao i međunarodne zajednice – završio je Mrkalj svoju priču.
7 dnevno
Igor Drenjančević
