Uz činjenice koje iznose povjesničari i publicisti kao grof Nikolai Tolstoy i Roman Leljak, znanstvanik Josip Jurčević, dr. Mario Jareb i drugi – film donosi i svjedočanstva časnika britanskih snaga koji se dobro sjećaju tih kobnih dana. Osim toga, film obiluje sjećanjima preživjelih svjedoka koji usprkos u dubokoj životnoj dobi, zauvijek u sebi nose strašne slike sjećanja i neizlječive rane i ožiljke na duši od križnih putova koji su bili komunistička metoda zamračenja hrvatske povijesti i sudbine, a čijem osvjetljavanju ovaj film autentičnim sadržajem želi doprinijeti.
Kao što je nakon projekcije filma u svom obraćanju publici izrekla redateljica filma Nada Prkačin, ovaj film je izraz postojane i uporne borbe širenja istine o nemjerljivom zločinu koji je hrvatskom narodu zadao ogromnu ranu koju nikada ne možemo zaliječiti ako ne istražimo i kaznimo počinitelje ovog zločina i tako poklonimo mir preživjelima i članovima obitelji stradalnika bleiburškog pakla i etnocida. Ta rana krvari već 70 godina ne samo u dušama hrvatskih obitelji koji su izgubili svoju djecu i sinove, već se itekako osjeća i u svjedočenju britanskih časnika koji progovaraju o kajanju, gnušanju i tuzi zbog svog prešutnog učešća u ovom masakru nad hrvatskim, a i pripadnicima drugih naroda. Partizanska odmazda nad hrvatskom vojskom i civilima 1945.g. premašuje bilo kakve okvire zamislivog što se okrutnosti i neljudskosti tiče, te tako partizane zajedno s odgovornim Savezničkim zapovjednicima iz pobjednika i antifašista pretvara u zločince najgore vrste i sasvim negativnog predznaka, a sve pod zapovjedništvom Tita, čovjeka žednog krvi i odmazde. Hrvati su doslovno prineseni kao žrtva i zalog stvaranju Titove Jugoslavije, no ono što je na zločinu stvoreno, osuđeno je na propast, kao što smo vidjeli u tijeku novije hrvatske povijesti. Aktualnom premijeru Zoranu Milanoviću i svima onima koji relativiziraju ovaj pomor i pokolj hrvatskog življa prije 70 godina (a dokaz tog relativiziranja je upravo i zataškavanje umjesto prozivanja odgovornih i priznavanje okaljanosti bivšeg režima), Nada Prkačin poručuje kratko i odlučno: Neće proći!
Redateljica zaključno naglas izgovara imena, prezimena, zanimanja te obiteljske okolnosti 19-orice ubijenih, njih samo 19 sačuvanih imena od desetaka tisuća imena mučenih i ubijenih, koja nisu zabilježena ni u kakvim arhivima, čija tijela nisu dostojno pokopana, već nagomilana u jamama, čije obitelji su ih morale u tajnosti oplakati ne znajući niti u kojoj jami leže kosti njihovih najdražih. Iz stotina jama po Hrvatskoj još uvijek teče krv i tuga, Bleiburg je simbol i vrhunac patnje križnog puta naroda koji konačno zaslužuje pravdu i istinu, a ne pomirbu i oproštaj koji mu nameću ideološki nasljednici i sljedbenici krvnika i zločinca Tita i njegovog režima.
Producentica filma: Ksenija Abramović
Scenaristica i redateljica: Nada Prkačin
Snimatelj i montažer: Ivan Lovrić
Animacija i grafički dizajn: Nikola Uroić i Josip Ninković
Autor glazbe: Željko Barba
Foto: Laudato
Ingrid Runtić