Nema sumnje da je Italija bila glavni oslonac, a ne tkz. Zapadna demokracija vanjske politike prve, druge, a i treće „Jugoslavije“.
Suluda povijesna krivotvorina da postoje Južnoslavenski narodi u kojoj su Srbi, Hrvati, Makedonci i drugi narodi jedan narod sve po ideji najvećeg internacionalnog nacista K. Marxa dovela je do uspostave države Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kako je moj djed Božo Ante Žuža bio vojnik na strani protivnika Austro-Ugarske, a završetak prvog svjetskog rata, dočekao na području Tirola prisjećajući se njegovih priča o potrebi stvaranja zajedničke države i onoga što će to u konačnici donijeti, odlučio sam koristiti dostupna saznanja što je to dovelo do atentata na kralja Aleksandra, čiji je otac Petar bio ponosni ustaša u 19. stoljeću.
Da se prisjetimo, kralj Aleksandar rođen je u Cetinju od majke Zorke i oca Petra kao drugorođeno dijete 1888. godine, a njegov brat Đorđe rođen je godinu dana ranije te su imali sestru Jelenu. Majka im je bila kći Crnogorskog kralja Nikole I. Porodica tadašnjeg kneza Petra živjela je kod kralja Nikole nekih desetak godina, a u Srbiji na vlasti su bili Obrenovići koji su bili česti gosti Zagreba i zagovarali pristup Srbije srednjoeuropskim državama, povezani s Ilirskim pokretom, a negdje se navodi da je to Ljudevit Gaj iskoristio i dobro namagarčio ovu obitelj. Prerana smrt njegove majke 1894. godine uzrokovala je da se Petar Karađorđević odselio u Genevu gdje su živjeli oko pet -šest godina. Princ Đorđe je imao svog skrbnika, staratelja, svog posilnog kako se tada uobičavalo govoriti, Stevana Kolakovića, a kako su njegove dvije tete, dakle kćeri Nikole I, živjele u carskoj Rusiji upućen je u njihovu vojnu školu. Školovanje je prekinuto tkz. Majskim prevratom kada je 1903. ubijen kralj Aleksandar Obrenović i njegova supruga Draga, pa je tako odlučeno da on Petar Karađorđević bude novi kralj i Đorđe postaje prijestolonasljednik kao najstarije dijete odnosno kraljev sin.
No, stvarni njegov mentori Stevan Kolaković i njegov učitelj matematike Mika Alas imali su velik utjecaj na formiranje njegove osobnosti. To se mnogima u Srbiji nije svidjelo pa je njegov staratelj S. Kolaković mučki premlaćivanjem ubijen i sve se je to htjelo zataškati kao misteriozno ubojstvo, čak je i pokopan u tajnosti prije no što je to saznala njegova porodica, ali je zahvaljujući tisku u Beču sve otkriveno i to je vjerojatno natjeralo Đorđa da ponudi abdikaciju koja je potom i prihvaćena 1909.godine.
Spoznavši svakako stanje i prilike u Rusiji, stanje u svezi odnosa u Srbiji, počeo se otvoreno suprotstavljati Nikoli Pašiću, Dragutinu Dimitrijeviću Apisu i Petru Živkoviću, a njegov brat Aleksandar dolazi na njegovo mjesto iz Petrograda tj. Lenjingrada.
Službena politika izokreće stvar i režimski tisak ( list Politika) tada piše: „……i onaj koji je bio najizrazitiji predstavnik nacionalnog otpora prema Austriji uklonjen je i sada Austrija triumfuje,……….ostaće samo zapisano da je Prestolonaslednik Đorđe uklonjen zato što je hteo rat Austriji“: (!?)
Po smrti kralja Petra 1921. nesnošljivost među braćom još je bila veća pa Đorđe biva uhapšen i zatočen na području Baranje, iako se istakao u Balkanskim ratovima i prvom svjetskom ratu kada je bio teže ranjen, a naposlijetku u okolici Niša, psihijatrijski obrađen i „liječen“ kao umobolnik , a oslobodili su ga Njemci u drugom svjetskom ratu, a ne knez namjesnik Pavle i kraljica Marija, dakle žena njegova brata, znajući za nepravudu koja mu je nanijeta..
Po završetku drugog svjetskog rata kratko je bio u Londonu te potom vraćen u kućni pritvor u Beogradu gdje je i umro 1972. godine u svojoj 85-oj godini života. Dakle, i ta neprijateljska Njemačka vojska imala je više ljubavi prema svom neprijatelju od ljubavi njegova brata Aleksandra. Upućujem da o svemu više možete pronaći u njegovim zapisima „Istina o mome životu“.
„Neubrojivi“ Đorđe izoliran provede svoj život, a Aleksandar ubrzo pokazuje svoju tiraniju.
Proglašava kraljevinu, bez pitanja bilo koga drugog pa umjesto da završi s narodnim pitanjima drugih naroda, izaziva sukob među narodnim liderima u prvom redu Hrvatima, Albancima i Makedoncima za koje je planirao protjerivanje dijelom u Bugarsku, a dijelom u Grčku.
Dana 1. prosinca 1918. godine proglašava ujedinjenje „bratskih naroda“ u jednu državu kao regent Kraljevine Srbije da bi ubrzo i sam naziv države promijenio u Kraljevina Jugoslavija.
Iako se u Europi oslanjao ponajviše na Francusku, igrao je i na dobre odnose s Mussolinijem. Odmah po stupanju na tron potajno je s Mussolinijem dogovarao podjelu Jadranske obale, ašto su ubrzo otkrili i Francuzi. Uspon Njemačke to je djelomično zaustavio da bi opet ta linija suradnje oživila u drugom svjetskom ratu i kao što znamo sve negativno pripisano Paveliću. Gdje , kako i kada je počela ta suradnja i prije „ustanka u Srbu“ možete pročitati preko interneta pod osvrtom, Prekrijmo se sramom i skinimo sram Srba.
Francuska nastojeći u prvom redu zaštititi sebe kani i nudi suradnju Sovjetskom Savezu te osmišljava neki prvi stup sigurnosti spajanjem u nekakav Sredozemni savez zemalja od Crnog do Sredozemnog mora. Inicira takovu strategiju na vanjskopolitičkom planu u Beogradu preko ministra Barthou-a u kasno proljeće 1934. godine i dogovara posjet kralja Aleksandra Francuskoj.
Svi pokušaju hrvatskog naroda u prvom redu vodstva HSS-e bili su bacanje soli u more, a atentat u Narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine bila je kap koja je prelila čašu. Srpski agent i političar Crne Gore Puniša Račić ubija Pavla Radića i Đuru Basaričeka, ranjava Ivana Pernara, Ivana Granđu te Stjepana Radića koji od posljedica ranjavanja umire u Zagrebu, 8. kolovoza 1928. godine.
To je diglo ogoljeni narod na opće nemire koji je u svim vidovima bio obespravljen, primjerice nije se mogao nitko zaposliti na bilo koje radno mjesto ako nije prešao na pravoslavlje, a pravoslavne bogomolje nicale su i na jadranskim otocima, uvedena je direktna kontrola seljačke i druge proizvodnje, tako da je recimo narod Bosne i Hercegovine te Makedonije morao duhan prodavati po nikakvoj cijeni direktno „Beogradu“ odakle je distribuiran njima natrag, otvaraju se žandarmerijske postaje u svim veći mjestima „od Vardara pa do Triglava“, vrši se totalna izolacija i komunikacija hrvatskih otoka, ukida se službeno latinično pismo, uvode policijski satovi, fabriciraju se matične knjige i rodoslovlje i tisuće drugih vidova represije.
Dostatno je kazati da su takovu državu zvali tamnicom naroda.
Može se slobodno kazati da je kralj Aeksandar vodio jedan od najjačih iredentističkih pokreta na Balkanu, posebice u odnosu na Hrvatsku i Makedoniju. Nasiljem svih oblika mijenja život na tim područjima.
Upravo ta neviđena tortura dovodi do dviju organizacija nakon čina u Narodnoj skupštini pa potom ubojstava Milana Šufflay-a, (najpoznatijeg albanologa uopće) Marka Hranilovića, Matije Soldina. Ivana Rosića i mnogih drugih.
UHRO-a (Ustaša-hrvatska revolucionarna organizacija) koju je osnovao Ante Pavelić i VMRO-a (Vnatrešnja makedonska revolucionarna organizacija) koju je osnovao Ivan (Vance) Mihailov spojila je ista nesreća i sudbina. Prva je osnovana u Italiji,a druga u Bugarskoj.
U udžbenicima se iznosi velika neistina o nekakvoj „Sofijskoj deklaraciji“. To naprosto nije istina jer nikada nije napisana niti jedna riječ o njihovoj suradnji, ali je svakako riječ dana i održana.
Sveopća tiranija nametnuta i tkz. šestosiječanjskom diktaturom, kada je uz sve ostalo, zabranjeno bilo kakvo političko udruživanje, dovela je do osnivanja ovih organizacija u inozemstvu, čak je i sama Kominterna, posebice nakon Ličkog ustanka 6. rujna 1932. godine smatrala da versajsku Jugoslaviju treba urediti drugačije. Dvije godine kasnije u Lepoglavi je osnovana Zajednica političkih osuđenika, hrvatskih i makedonskih revolucionara i komunista.
Djevojka Ivana Vancea Mihailova bila je prva spona Pavelića i Mihailova, ona je ta koja se prva sastala s Antom Pavelićem i to u jednoj banci u Beču jer je VMRO-a kao pokret koji je prvotno vodio borbu protiv Turaka nakon represije Srbije nad njima tu istu borbu okrenuo protiv Srbije, a visoki stupanj narodnih masa ulijevao je nadu u ostvarenje samostalne države.
Mihailov je bio jedan od legendarnih balkanskih revolucionara, međunarodno poznat po svojoj upornoj borbi za oslobođenje Makedonije od Jugoslavije koji je ujedno smatrao da je Bugarski i Makedonski narod jedan narod. To je bio i razlog kontakta Pavelića i njega. Valja istaći da je kralj Aleksandar njemu ubio oca i brata u njegovom rodnom Štipu bez ikakvog suda pa je njegova ustrajnost bila sve jača.
Mihailov i Pavelić nisu nikada sklopili bilo kakav akt odnosno sporazum, Postojao je samo zajednički dogovor radi borbe svim sredstvima pa i terorizmom protiv Kraljevine Jugoslavije.
Ocjenjujući da prosvjedima ne će polučiti ništa i da je to čisti utopija meta njihova djelovanja tako je mogao postati i sam kralj Aleksandar.
UHRO-a je već 1933. u Zagrebu pokušao izvršiti atentat na diktatora Aleksandra kada je zakazao Petar Oreb koji nije imao snage aktivirati već postavljene eksplozivne naprave pa su on i Josip Begović bili otkriveni, prijeko osuđeni i odmah obješeni. To je bio razlog da se sljedeći pokušaj temeljito pripremi. Prema dostupnim podacima mozak operacije bio je Eugen Dido Kvaternik, a tako je prilikom dolaska u Hrvatsku iskazala i njegova supruga Marija rođ. Cvitković. Pripremali su se po Mađarskoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji i Slovačkoj. Ivan Mihailov pridružuje svog vrlo pouzdanog i sposobnog čovjeka koji je govorio i nekoliko stranih jezika u sam vrh UHRO-a.
Za predvodnika skupine određen je Eeugen Dido Kvaternika, a nakon priprema u Janka Puszti u Mađarskoj s krivotvorenim ispravama Mađarskim i Slovačkim) dolaze u Francusku tj. Marseille i Paris.
Plan kretanja diktatora Aleksandra ustaše su saznale preko svog čovjeka u službi kraljevog dvora i to najvjerojatnije dr. Džafera Kulenovića, a moguće je i preko majke Ivana Mihailova koja je živjela u Beogradu. Lažne isprave osigurao je Antun Godina koji je bio žestoki borac protiv Talijanske okupacije Rijeke i samog kralja Aleksandra. Govorio je nekoliko jezika i bio vrstan falcifikator putnih isprava i drugih dokumenata. Nije na odmet kazati da je njemu bilo namješteno ubojstvo vlastitog brata od strane Beograda pa je morao pobjeći sa svog Sušaka gdje je i rođen, na tkz. Delti gdje je sada hotel. Ta mikro lokacija gdje mu je bio dom u to vrijeme je bila otočić, bježi u Europu, a potom u Chicago gdje je upoznao i samog Al Caponea i stekao „zanat“ za najteže zadatke. Više isprava, osigurao je za dvije skupine koje su se podijelile na onu marseillesku i parišku. Prvu su predvodili Mijo Kralj i „tajanstveni“ Makedonac, a drugu Ivan Rajić i Zvonimir Pospišil.
Oni koji su čitali Pavelićevu Liepu plavku, znadu da je „Petar“ ustvari Antun Godina, a ako netko želi to proučiti, imam PDF verziju te proze koju je Pavelić napisao u zatvoru u Torinu gdje je po atentatu bio zatvoren.
Tko je misteriozna djevojka i tko je stvarno onaj koji je na francuskom s buketom cvijeća uskliknuo „Živio kralj“ i potom izvršio atentat bila je tema svih policija.
Događaj se zbio poslije podne, navodi se oko 16 sati i 20 minuta, 9. listopada 1934. godine kada je kralj Aleksandar doplovio bojnim brodom „Dubrovnik“ kojim je iz Herceg Novog krenuo tri dana ranije.
Smrtno je pogođen bio i ministar Louis Barthou, a francuska policija je utvrdila da je atentator Veličko Kerin Dimitrov s lažnom slovačkom putovnicom na ime Petrus Keleman.
Svakako za izvršenje je trebalo osigurati oružje i bombe, a za to je opet bio zadužen Antun Godina i „misteriozna djevojka“.
Neke policije su navodile da se radilo o Mariji Vudrec s putovnicom na ime Mari Vudroš, a francuska policija je smatrala da se radilo o Katici Šiler koja je poginula u prometnos nesreći blizu (Genova) dan poslije atentata.
Niti prvo niti drugo nije točno.
Neposredni izvršitelj bio je Vladimir Gheorghiev Tchernozernsky, kojeg su u VMRO-u poznavali samo kao Vladu, dočim je lijepa plavojka koja je pištolje i bombe prenijela kao „trudnica“ bila nitko drugi nego supruga Antuna Godine, Stana Godina rođena u Beču koja po onom „K und K“ znači da potječe iz kraljevske loze i koja je živjela na relaciji Beč-Chicago.
Gledajući sam čin izvršenja taj Vlado je jednostavno bio instrument kazne za ove dvije organizacije, bez ičije strane pomoći posebice ne u tadašnje nacističke Njemačke, kako su pisali mnogi, a sam čin bio je prihvaćen i u samoj Srbiji, smatrajući to zasluženom kaznom. Tome u prilog ide i činjenica da nakon što je pištolj kojim je atentat izvršen bio izložen u Beogradu da je bilo i onih koji su govorili da neka bude blagoslovljena ruka koja ga je ubila pa je očito blagoslov pao na atentatora., a ne kralja.
Nakon napada Talijana i Njemaca 1941. godine, Makedonija je pripojena Bugarskoj, a sam Ivan Mihailov se i prije smrti kralja Aleksandra nalazio u Turskoj odakle je odavno želio preko Turske pobjeći u Europu, a u Turskoj je i saznao za atentat. Tu ostaje oko godinu dana te potom odlazi u Poljsku, vraća se kratko u Hrvatsku te potom opet u Poljsku pa obitava do 1949. u pet zemalja Europe i mnogi su smatrali da je mrtav, dok novinar Antonio Pitamitz, esul i rođeni Zadranin nije sa njime napravio opširan razgovor koji je objavljen u njegovu časopisu „Storia illustrata“ 1990. godine, .kojem je ujedno bio i urednik. Srbija je uvijek ostala nabrijana na Tursku što im „Vance“ nije izručen, a pobjeda partizana značila je i kraj nadanja o spajanju Makedonije i Bugarske, tako da je samo u Pireju završilo preko tristotinetisuća Makedonskog stanovništva odmah po uspostavi federalne Jugoslavije tj. DFJ, a mnogi su pobjegli u Australiju i SAD-e.
Nije za odmet kazati da su Bugari koji su živjeli u Makedoniji u prvom redu studenti i srednjoškolci 1945. protestirali u Beogradu pa su zato bili uhićeni i osuđeni na kazne zatvora od šest do četnaest godina, nakon čega je naravno nastavljena promidžba srpske kulture i „posebnog“ makedonskog jezika za kojeg je francuski sociolog Guy Heraud 1966 rekao da je komunistička besmislica i stvaranje nepostojeće nacije. To je dovelo do jačeg ujedinjenja izbjeglog naroda iz Makedonije i njihove organizacije, posebice u SAD-a, koje su čak pristajale i priznavale bugarsko državljanstvo koje je u konačnici danas ostvareno vlastitom državom.
Junaci priče supružnici Godina uspjeli su nakon sloma NDH-e pobjeći preko Italije u Argentinu, a prema podacima tajne službe SFRJ-e Antun je dobio i položaj u Peronovoj vladi.
Uhićeni pripadnici ustaške organizacije optuženi su kao sudionici u pripremi i izvršenju atentata na kralja Aleksandra i ministra Barthuoa u Aix-en-Provenceu 17. studenog 1935. godine te ih je branio pariški odvjetnik Georges Desbons i on je o tom procesu napisao knjigu naslova „Zašto sam branio Ustaše“ iz koje je najzanimljivije to što je i sam sud tragao za „misterioznom“ plavom djevojkom i njenom pratnjom svo vrijeme procesa te se mučio pitanjem što su to ustaše. Posjedujem verziju pojma iz srpske enciklopedije (prema istoj izvor je glagol ustati ) premda je danas sve o tome izbrisano, ali možda najupečatljivu definiciju je kazao Erih Lisak (i sam je žezlom mučen te obješen javno na savskom mostu u Zagrebu) na suđenju Stepincu koji je kazao ovo: „Ustaški pokret je juriš jednog pokoljenja na prokletu sudbinu Hrvata.“
Desbons je bio udaljen iz postupka, jer se često temperamentno i žestoko obraćao svojim intervencijama sudu pa je dužnost preuzeo tadašnji predsjednik odvjetničke komore Parisa Emile de Saint Auban. Pospišil, Kralj i Rajić bili su osuđeni na doživotnu robiju, ali su tijekom okupacije Francuske naprosto „isčezli“.
Kako uskoro izlazi, ukoričava se, nova knjiga Mr. sc. P. Tomkovića Dr. iurisa, „Dvadestsedmo slovo“ vjerujem da će se otkriti novi detalji o svemu vezanom za NDH-u, posebice i o samom izvršitelju neuspjelog atentata na Pavelića i o mnogim nepoznatim dokumentima iz arhive njegove kćeri Višnje koje je ona dala na uvid radi cjelovitog sagledavanja događaja i političke situacije u svezi s tim.
A.B. M.
Ante Baraba Miš
