Bosna je dobila naziv po istoimenoj rijeci Bosni i izvorno, prvotno ime je Basan, koje datira iz razdoblja koji označavamo predhistorijsko, odnosno Basanius iz vremena Rimskog carstva. Prema poznatoj povijesnoj podjeli carstva, koju je obznanio car Dioklecijan, godine 297. oblast današnje Bosanske Posavine bila je priključena rimskoj provinciji Panoniji planinskim dijelovima Bosne od planinskih visova Borje i Konjuha na jugu,obuhvačajući područje čitave danasnje Hercegovine, koja je pripadala rimskoj provinciji Dalmaciji. Nadaleko čuveni historičar Porfirogenit, jedan od najznamenitijih historika starog stoljeća, na temelju antičkih izvora, pohranjenih u bizantijskim arhivima, podsjeća na činjenicu da su Hrvati, kao autohtoni narod Bosne, od svog dolaska na jug Balkanskog poluotoka, naselili rimske i bizantske provincije Dalmaciju, Panoniju i Ilirik. Suvremena Bosna i Hercegovina, zahvaća taj prostor, na koji se Hrvati doseljavaju 626. godine nove ere. To nam potvrđuje rekord hrvatskog kroničara u razdoblju između 1074. i 1081. godine, a riječ je o autoru kronike Kraljevstvo Hrvata “(” Kingdom of the Croats “). Ovo djelo pripisuje se prvom hrvatskom vladaru: … “On uze kraljevstvo Ilirika koje pripada danasnjoj teritoriji albanske države, sve do grada Valone na jugu moderne Albanije), i zahvaća prostor čitave zemlje koja leži od područja Valdemije, odnosno oko danasnjeg Vinodola na sjeveru, pa do Polonije, ili po albanskom etinomu Apoline na jugu …Podrazumijevalo se da Bosna ukljucuje Dalmaciju, naravno uznatno drugačijem kontekstu pojma Dalmacije u odnosu na današnji, sve od morske obale, pa do planinskih masiva. To je bilo prostrano, golemo područje, šarolikog reljefa. Politička organizacija najranije Bosne sugerira nam da su se Hrvati tamo doselili odmah po doseljavanju na jug. Bosna je još tada uspostavljena kao banovina i vlast bana je bez prekida trajala sve do 1377. godine kada se bosanski ban Tvrtko I proglasio u manastiru Milesevi za kralja.
Banska titula je izvorna hrvatska institucija. Nije poznata kao takva ni kod jednog drugog naroda, u balkanskom okruženju, a i na širem europskom prostoru, ni kod Srba, ni kod Bugara, a ni u bilo kojoj drugoj državi, jos od srednjovjekovnog razdoblja, pa sve do suvremenog doba. To znači da je svaki kraj kojim je upravljao ban, morao biti nastanjen Hrvatima, jer su samo oni mogli svom vrhovnom gospodaru dodijeliti titulu bana. Analogno tome, dignitet banske titule govori nam da su Hrvati živjeli u Bosni tijekom čitavog srednjeg stoljeća, počev od najranijeg srednjovekovlja. Ovo je naročito važan detalj, s obzirom da je u to vrijeme vrijedilo nepisano, gotovo kanonsko pravilo o pripadanju zemlje onom narodu koji živi na određenom području, ali i na temelju principa, koji u mnogim europskim zemljama vrijedi i danas: Zemlja je onoga naroda, koji je vjerski i nacionalno kao i suveren. A, to diktira u najvećem broju slučajeva i nacionalnu i vjersku pripadnost i gospodarevih podanika.
Društvena organizacija srednjovjekovne Bosne bila je hrvatska tvorevina. U to vrijeme, bila je tijesno povezana s ostalim hrvatskim zemljama. Čak i danas,
areheološke iskopine i ostaci crkava, kraljevskih palača, brojni hramovi i kameni spomenici, poznatiji pod popularnim nazivom stećci, potvrđuju ove argumente. Sve to ukazuje na tragove najranije prisutnosti zapadne i hrvatske civilizacije na tlu današnje Bosne.
Povijest Bosne do XII stoljeća:
Staro hrvatsko djelo “Metodus”svjedoči nam o Duvanjskom saboru, održanom 753. godine,kada se po prvi put spominje bosansko ime. U to vrijeme Bosna je
imala autonomiju unutar rane, srednjovjekovne, hrvatske države. Međutim, Bosna će ostati i kasnije integralnim dijelom hrvatske države, koja se u IX i X stoljeću s Bugarskom graničila na rijeci Drini. U istočnoj Bosni između planine Konjuh i Romanije, hrvatski knez Trpimir je 852. godine porazio bugarskog vladara Borisa Mihaila, a 927. godine hrvatski kralj Tomislav na Konjuhu i Romaniji je savladao vojsku bugarskog cara Simeona Velikog, što je jedanod brojnih dokaza državno pravne pripadnosti Bosne tijekom ranog srednjovjekovlja. Tijekom ratova za hrvatsko nasljeđe 948. i 949. godine Časlav, srpska princ, zauzeo je Bosnu i druge, tadasnje hrvatske oblasti, istočno od rijeke Vrbasa i Cetine. Zbog toga, nadaleko čuveni bizantski povjesničar Konstantin Porfirogenit, u svom poznatom djelu “De administrando imperio “(O upravljanju carstvom), pojam Bosne svodi na veličinu male zemljice, nešto nalik na “zero horion “, kako se to govorilo u srednjovjekovnom žargonu. Porfirogenit, upravo, zbog te kratkotrajne Časlavljeve vladavine na tom prostoru, te krajeve pripisuje isključivo Srbima, iako povijesne činjenice govore da je već 960. godine hrvatski kralj Krešimir svih oblasti koje je Časlav osvojio u borbama 948. i 949. godine povratio pod okrilje hrvatske države. Od tada, pa sve do kraja 1918.godine i završetka prvog svjetskog rata, Bosna nikada više nije bila sastavni dio nijedne srpske drzave, bez obzira na kasniji brojčani odnos stanovništva u Bosni i činjenicu da su od početka XVIII stoljeća Srbi vec tri stoljeća vecinski narod u odnosu na Hrvate, rimokatolike, koji su u Bosni autohtoni narod.Kada je bugarski car Samuilo osvojio Crvenu Hrvatsku u ratu od 990- 991. Bosna je, , potpala pod njegovu vlast. Godine 1018. bizantski car Bazil II uništio je bugarsku carevinu i okupirao zemlje koje su do tada bile u bugarskom posjedu, uključujući i samu Bosnu. Tijekom neprestanih bitaka oko Bosne, nju je od vlasti Bizanta oslobodio hrvatski kralj Stjepan I i ponovo je ujedinio s ostalim hrvatskim zemljama. Oko 1060. godine hrvatski kralj Petar Krešimir osnovao je katoličku biskupiju na prostoru Bosne. Međutim, raspop Klement III osnovao je nešto kasnije, 1089. godine katoličku nadbiskupiju sa sjedištem u Baru. Ovaj podatak nam ukazuje na to da je u određenom intervalu Bosna bila ujedinjena i u crkvenom smislu objedinjena s teritorijem tadašnje Crvene ili alternativno nazvane Južne Hrvatske. Zbog toga, mađarski kralj Bela II naziva svog sina Ladislava knezom Bosne u svojoj poslanici proklamiranoj 1139 godine.
Prvi bosanski ban, koji je stolovao pod svojim punim i povijesni, neosporno poznatim i priznatim imenom,bio je ban Borić. On je porazio mađarskog kralja Gezu Drugog (od 1141 do 1161 bio je na ugarskom tronu), i u bitkama protiv bizantskog vladara Manojla Prvog Komnen( 1143-1180). I Ivan Cinamus, kroničar vremena cara Manojla Komnena, u svojim spisima, potanko opisuje povratak bana Borića u Bosnu poslije rata, vodjenog 1155. godine. “Kada se približavao Savi, on je pregazio drugu rijeku, pod nazivom Drina, koja teče u drugom pravcu, odvajajući Bosnu od Srbije. To argumentira da Bosna nije bila posjed srpskih vladara, ali je kao autonomija, poštujući svoj drugačiji nacionalni identitet, živjela po svojim običajima i uz svoju lokalnu samoupravu. ” Cinamus, koji je se osbono priključio caru Manojlu u pohodu na Rašku, i nepobitno se uvjerio da Srbi ne žive u Bosni, već samo Hrvati.
U ratu od 1164 – 1165. bizantska vojska pod zapovjedništvom Jovana Dukasa okupirala je cijelu Hrvatsku, sve do alpske granice prema Sloveniji, uključujući, naravno i Bosnu, kao tada, sastavni dio Hrvatske. Inače, posljednjih godina Manojlove vladavine, točnije 1163, ban Kulin, blizak rođak bana Borića, upravljao je Bosnom. Neposredno poslije teškog vojničkog poraza bizantskog cara Manojla Komnena u azijskim bitkama, godine 1176, i nedugo zatim i smrti poraženog Manojla Komnena, ban Kulin je protjerao bizantince iz Bosne i zauzeo područje Donjih Kraja, na gornjem toku Vrbasa oko današnjeg Jajca, kao i područje Usore i Soli, koje su potom opet pod svoj suverenitet preuzeli bizantski vladari. Oni su i kasnije trajno očuvali utjecaj u sjeveroistočnoj Bosni.
Povijesni pregled: sastavni dijelovi Bosne i Hercegovine
Povijesna Bosna se prostire od gornjeg toka Bosne, kolijevke kasnije bosanske države. Već spomenuti ban Borić javlja se kao prvi bosanski vladar s banskom
titulom u XII stoljeću, a Stjepan Tvrtko je proglašenjem za kralja 1377. godine, uveo i kraljevsku titulu u povijest neovisne bosanske države, koja će potrajati oko 300 godina. I mada je Bosna pokušavala da tijekom tog dugog razdoblja stekne potpunu neovisnost, ona je permanentno bila pod vrhovnom vlašću ugarsko hrvatskih kraljeva, čak i poslije 1102. godine kada je Hrvatska izgubila vlastitu samostalnost i postala dio ugarskog kraljevstva, nakon potpisivanja ugovora Pakta Konventa. Bosanski banovi su sve do pada Bosne u turske ruke 1463 godine bili samo ugarsko hrvatski vazali. I kada je sultan Mehmed Fatih, u prijevodu, doslovno “Osvajac”, 1463. godine zaposjeo Bosnu, upravo je u Jajcu pogubio posljednjeg bosanskog vladara hrvatske krvi Stjepana Tomaševića.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
prvi dio
