Argumenti o ovoj tvrdnji dvojice respektabilnih muslimanskih historičara su u glavnom zemaljskom muzeju Sarajeva i pohranjeni su tamo još 1911. godine. Izuzetak bi bio stara pravoslavna crkva Hercega Stjepana kod Goražda iz 1446, uz napomenu da su oblasti oko Drinopolja, uključujući i Goražde, kao i Hodidjed i današnje Sarajevo bili još 1430. godine u rukama Turaka poslije njihovog prodora preko Drine iz pravca ranije osvojenog Skoplja, koje im je poslužilo kao strateška i odskočna daska za daljnja osvajanja na Balkanu. Neosporno je postojanje još dvije pravoslavne crkve na teritoriju Bosne i Hercegovine, čiji je utemeljivač bio Sveti Sava 1219. godine, upravo one godine kada je na silu natjerao svog brata Stefana Prvovjenčanog da vrati krunu rimskom papi, koji ga je okrunio kao katoličkog vladara samo dvije godine prije toga, dakle 1217. godine.
Ni papa Inocentije, kao ni jedan rimski papa do današnjih dana, ovo nisu oprostili Svetom Savi, a njegova borba za autokefalnost crkve, imala je do danas velike reperkusije i po današnje generacije srpskog naroda. Sveti Sava,
prvi srpski prosvjetitelj, podigao je za svog života dvije značajne pravoslavne bogomolje, jednu u Stonu, koja crkveno pripada Zahumlju i Travuniji, a druga je u Dabru na Limu. Stonska eparhija podignuta je na ruševinama katoličke, latinske biskupije na Pelješcu koja se javlja još 927. godine, još u vrijeme kralja Tomislava, dakle, znatno prije crkvenog raskola 1054.godine, do kada je kršćanstvo još bilo monolitno.
Kasnije je katolicizam Stona učvrstio i revnosni katolik Mihajlo Višević, ali kad su Nemanjići vojnički zauzeli Ston, oni su na Pelješcu, kao i u Zahumlju, u Hercegovini, umjesto katoličkog, postavili pravoslavnog biskupa. Pripadnost humske zemlje rimokatolicizmu je eksplicitno i jasno. Sve do XII stoljeća cijela Hercegovina pripadala je samo rimokatoličkoj vjeri, izuzev u Stonu i Zahumlju. Ali, po pisanju arhimandrita Ilariona Ruvarca, sto godina kasnije, iz Stona je pobjegao pravoslavni pop, i to daleko od domašaja Hercegovine, čak u Rašku, u manastir Svetog Petra i Pavla na Limu, koji je bio dar Stefana Dečanskog I, kako navodi Ruvarac,”episkopija je opustjela, nije bilo ni bira, ni vrhovine.” A, gdje nama pastira, automatski vise nema ni pastve, pa se i narod odselio zajedno sa popom u Polimlje. S druge strane. dabarska episkopija, zadužbina Svetog Save na Limu i prije Turaka je svojom konfiguracijom bila magnet za pravoslavce iz gornjeg Podrinja u graničnoj oblasti današnje Bosne, pa je tamo bilo autohtonih pravoslavaca i prije dolaska Turaka.
U velikim masama, baš je stanovništvo tog kraja pokrenuto u prisilnu seobu na nekadašnja hrvatska područja
u zapadnoj Bosni, pošto su Turci opustošili i raselili te krajeve, konkretno Rmanj na Uni posle 1575. godine, gdje srpski episkop Mojsije Petrović doseljava 1709. godine ogromnu srpsku populaciju iz Polimlja i trajno ih tamo nastanjuje, a u drugom pravcu Srbi iz Polimlja zadržavaju se u Sarajevu i sarajevskoj kotlini, pa je od tog vremena, od 1709. u crkvenom pogledu, Sarajevo postalo središte dabro – bosanske eparhije. I kako je u životu mnogo puta ime znak, i imena naziva sarajevskih vjerskih poglavara i njihove titule koje su, analogno kanonima zadržali do danas, govore nam o nacionalnoj pripadnosti naroda. Katolički nadbiskup u Sarajevu je vrhbosanski, što asocira na tradiciju 700 godina Vrh Bosne i njene
kontinuirane prisutnosti. Srpski mitropolit nosi naziv dabrobosanski i to je zbog svega do sada iznešenog, lako objašnjivo. Bosanski jer geografski stanuje u Bosni, a pridjev dabro je ključni dokaz, koji upućuje da je stigao iz Dabra, iz Polimlja, kao i velika većina njegove pastve, odnosno crkvenih vjernika.
Dragan Ilić, dopisnik iz Beograda
hop-portal.com