Hrvatski novinari i javni djelatnici, ugledni i neugledni, se u zadnje vrijeme napinju iz petnih žila da narodu pokažu koliko se brinu za pridržavanje zakona. Posebno vježbovno polje za “lekalistički” pristup svih vrsta javnih skupina su prosvjedi HRVI-a u Savskoj i ponaosob događaji na Trgu sv. Marka.
Hrvatska država i njezini političari su svjetski poznati legalisti koji do zakona drže kolik do lanjskog snijega. Poznate su izjave mnogih naših političara da je naš glavni problem da se ne provode zakoni, dakle svi oni su sudionici neprovedbe zakona. Iako znaju da se zakoni ne provode oni ne reagiraju.
Tko je god imao posla s hrvatskom državnom upravom može nabrojati stotine slučajeva kad se državna uprava i političari ne pridržavaju zakona, no u tome slučaju nikom ništa, pojeo vuk magare.
Sjećamo se referenduma za ulazak u EU. Postojao je jedan zakon, oni ga izmijenili da bi dobili željene rezultate. Lex Perkovic je ušao u legendu, a predstečajne nagodbe vrve od konflikata propisa.
Mogli bismo nabrajati do sutra i nebismo bili na kraju.
Zašto se sad odjednom kompletna elita, pogotovu novinari, uzbudila jer eto hrvatski ratni vojni invalidi su prekršili zakon o javnom okupljanju i pokušali su provest noć na svetom mjestu na kojem je zabranjeno demonstriranje nakon 22 sata?
Ministar policije je sakupio sve čete da bi pokazao da se u ovoj državi nije zezat sa zakonima, ima da ih se pridržavaju i oni koji sebe zovu braniteljima. Basta!
I dođoše ti interventni policajci, neki navodno uđoše u crkvu da bi dejstvovali protiv izgrednika koji, po dikciji novinara i političara lijeve provenijencije, jedini u ovoj državi, ruše zakone, udaraju na Ustav i prijete pučem.
Skupina od 40 invalida u kolicma je postala životna opasnost za ustavni poredak i lijevo definiranu demokraciju.
Po toj definiciji su dopušteni samo oni protesti koje oni odaberu i proglase demokratskim izričajem naroda, a oni su takvi ako su protiv njihovih protivnika. Demonstracije protiv ljevičara su nedopuštene, nezakonite i udar na samu državu.
Tako funkcionira diktatura, a ne demokracija. Proglašavanjem protesta nelegalnima, samo zato jer nisu prijavljeni, je metoda koju su koristili nacisti, fašisti i komunisti jer po toj logici zakonitih demonstracija bi bilo moguće ukinuti osnovno pravo na pobunu protiv diktautra i vlasti.
Već po samoj logici demokracije MIlanović i ova vlada pokazuju da su davno napustili teren demokratske vlasti i da pomalo postaju poludiktatorski režim koji ne preza od udara policije na invalide.
Na stranu ostavimo humanizam društva koje trpi da interventna policija udara na invalide. Takvo društvo je debelo, jako debelo, bolesno. No humanizam navodnih ljevičara i njihovih parazitskih novinara je očito plići nego li je tanjur s naopake strane. Ogavno je čitati navodne korifeje slobodnog novinarstva kako se uvlače u guzicu ministru policije i opravdavaju pendrek po invalidima. Takvi novinari me podsjećaju na seksualne fetišiste koji se popišaju po sebi i to smatraju ekstra užitkom.
Otkrili oni zakon kao jedinu normu svojeg djelovanja, postali legalisti prve klase. Mogli bi zaraditi i pljesak da su uvijek vjerni tim načelima, ali upravo suprotno je istina. Te iste novinare ne smeta činjenica da rade za vlasnike, koji su do medija u kojem rade došli u sumnjivoj privatizaciji, ne smeta ih da njihovi vlasnici duguju milijunske porezne iznose, ali ih smeta jer su invalidi demonstrirali nakon vremena koje su odredili vlastodršci.
Na bačene zamke pod parolom “nitko nije iznad zakona” su nasjeli čak i biskupi i predsjednica. Umjesto da sagledaju širi kontekst u dovedu u pitanje samu postavku “zakonitosti prosvjeda” oni se ne umaraju u naglašavanju fraze “nitko ne smije biti iznad zakona”. Po njihovoj je zakonito da invalidima nije dopušteno bilo niti dostaviti lijekove. Ne to su preskočili jer su brzo upali u zamku partijske manipulacije i novinarskih piskarala. Pravo na demonstracije je osnovno načelo demokracije, i to ne na dopuštene nego i na nedopuštene demonstracije. Naši jugofašisti to ne shvaćaju, ali shvaćaju kako se manipulira javnošću.
Manipulacija djeluje i na pametne, načitane, na biskupe i na predsjednicu. A njihovi sljedbenici pokazuju svu dubinu komunističko fašističke indoktrinacije: ni trunke humanizma i pitanja, a jesu li zakoni prema invalidima uopće pravedni i u redu? Imaju li invalidi uopće mogućnosti da dopuštenim putem ukažu na svoje probleme.
Očito da nemaju.
Zar se mjesecima prema invalidima iz Savske ne provodi medijski linč, ukida im se pravo na dostojanstvo, izloženi su pravom pravcatom javnom progonu kao nekada komunistički neprijatleji ili Židovi u nacističkim medijima. Svaka šuga smije popljuvat jednog invalida DR bez da se boji ikakve prijave ili reakcije nekog pravobranitelja. No kad EU zastupnica samo spomene Srbe u nekom sumnjivom kontekstu mora na obavijestni razgovor. Iako nije osobno nikoga vrijeđala. No ono što političari ne smiju govoriti o srbskim ratnim zločincima to je dopušteno pisati i javno propagirati protiv hrvatskih ratnih vojnih invalida.
Novinare npr. nije smetalo da Milanović, bez ikakvih dokaza, optužuje invalide da su nečija manipulativna masa, samo na osnovu Kramarkovih grimasa. Zar je to u skladu sa zakonom?
Svaki dan smo svjedoci kršenja zakona o pravu na plaću radnicima kojima je poslodavac država, ali to ne smeta ideologe i poltronske novinarčiće.
Njih smeta protest invalida u kolicima izvan radnog vremena.
Lijeve jugofašiste ne smeta nasrtaj policije pod punom opremom na invalide, ali ih smeta demonstriranje u nedopušteno vrijeme. Kad je dopušteno vrijeme i kakav je to oblik, to određuje vlast: Kao u najčišćem fašizmu!
Za jugofašiste i njihove novinarske ulizice je uobičajeno zakon krpa kojom brišu guzicu ako je to njima od koristi, a ako nije onda se pozivaju upravo na zakone i tom toljagom udaraju kao veliki pravednici.
Humanizam u ovoj nakaradnoj priči je potpuno sporedan. Policija koja udara po invalidima je u ovom bolesnom javnom oglašavanju prihvatljiva kao pojava i norma.
Razloge ovog bolesnog odnosa prema invalidima Domovisnkog rata možemo tražiti na sve strane, a najveći dio njih se ipak skriva u činjenici da ovom zemljom medijski i politički još uvijek vladaju oni koji očito prema hrvatskim braniteljima gaje duboke osjećaje prezira.
Njima se pridružuje i masa naivnih koji misle da je dobivanje invalidnine privilegij. Bahati vladari znaju da će pomoću zavisti i mržnje prema nemoćnima postići svoj cilj: kaos i mržnju, a mrziti one koji su oslobodili zemlju i pri tome izgubili zdravlje je ispod svake razine ljudskog dostojanstva.
Prizivanje zakona i navodna vjernost legalizmu su perverzna prijevara i opasna priča jer u određenim situacijama humanizam bi morao imati prednost pred legalizmom, tim više što smo svjedoci mase nepravednih zakona. Po logici naših novinara bi svaka diktatura opstala jer bi demonstracije protiv nje bile nemoguće. Naši novinari, najnepismenija kasta ovoga društva, su sigurni da je to ispravno.
Pa čak da su branitelji i prekršili neke važne zakone, a nisu, biti legalist ne znači automatski biti i moralan. U povijesti smo imali sustave koji su koristili legalizam da bi zacementirali diktaturu i izrabljivanje. Upravo to se sada pokušava u Hrvatskoj.
Za one koji to ne vjeruju samo napomena da je Hitler i Holocaust provodio u skladu s rasnim zakonima.
Društvo koje nije u stanju prepoznati razliku između pravde i nepravde je s pravom pred provalijom.
Umjesto humanog odnosa prema invalidima nama se mjesecima u medijima servira najniža vrsta fašističko komunsitičke ideologije i indoktrinacije. Kao nekada u komunizmu i danas mediji služe javnom linču jedne skupine ljudi, one najslabije tijelom, ali najjače duhom.
Hrvatsko društvo nije izišlo iz krize, ono u nju tone sve dublje i dublje, a krivci za to nisu hrvatski vojni ratni invalidi nego oni koji na njih udaraju pendrecima.
Vinko Vukadin
