Papa Franjo posjećuje Sarajevo 18 godina poslije povijesnoga posjeta svetoga Ivana Pavla II., odmah nakon Daytonskog sporazuma. Porukama punim kršćanske ljubavi, pozivom na praštanje, suživot i svekoliku izgradnju, kako duhovnu tako i materijalnu, papa Franjo pokušao je dozvati sve one koji ga žele čuti, sve ljude dobre volje i podsjetiti na činjenicu da je Bosna i Hercegovina sastavni dio Europe, čiji su uspjesi, drame, sudbina i povijest neraskidivo vezani s europskom, ne samo na način spojenih posuda, već i na onaj proročki.
Papa Franjo u svom govoru kao da želi ukazati na činjenicu da BiH narodi svih vjeroispovijesti i različitih nacionalnosti moraju prihvatiti teret i blagoslov različitosti u zajedničkoj izgradnji, obnovi i suživotu svoje domovine. Njegov poziv okupljenom pučanstvu (oko 65.000 ljudi) logičan je i ljudski, a ne samo papinski – on odražava stav ne samo Svete stolice, već i svakog čovjeka dobre volje. Zbog toga je papa Franjo mogao u svojoj osobi utjeloviti sve naše udružene molitve posvećene Bosni i Hercegovini. Sve ono što i Hrvati kao katolici, a i svi drugi miroljubivi pojedinci bili oni vjernici ili ne, udruženo žele toj napaćenoj zemlji, a to je ukratko; mir, ljubav i blagostanje. Papa je zasigurno utješio ranjene duše melemom svojih riječi, iscijelio bar na kratko otvorena srca željna mira, no, kao i uvijek, krivom politikom razdora i svojatanja koja uvijek, već stoljećima kreće od velikosrpskih težnji, već slijedećeg dana će na dnevnom redu biti – oprez. Nije upitan oprost, nije upitna želja većine za mirnim suživotom, nije upitna blagodat raznolikosti Bosne i Hercegovine, upitno je kada i u kojoj mjeri će sve nabrojeno i od srca željeno naići na spremnost i razumijevanje onih koji su krajem prošlog rata svjesno gazili svoju vlastitu domovinu i počinili gnjusne, još uvijek nekažnjene zločine, etnocid, genocid i progon Hrvata i muslimana iz njihove domovine.
Katolička crkva nudi ispovijed i oprost kao djelotvorno sredstvo uklanjanja grijeha u životu pojedinca-grješnika, no za taj mehanizam je potrebno iskreno pokajanje za počinjena nedjela. Nažalost, svjedoci smo da njega još i danas, dva desetljeća nakon rata, još uvijek nema. Složen je to zadatak, u kojem se one koji još uvijek podržavaju agresore rata podsjeća na miroljubivost, i uvjerava u vlastite dobre namjere – a koje nikada nisu bile upitne. Taj pacifistički pristup sigurno nije bio povod ni uzrok ratovima, niti je bio u mogućnosti spriječiti sukobe, no ne preostaje nam druge nego uzdati se zajedno s papom da će jednom uroditi plodom u obliku mira i prosperiteta. U tom smislu treba shvatiti i prihvatiti papinu preporuku i molitvu za blagoslov te se pouzdati u Božju pomoć. Njegov poziv na ljubav i miroljubiv suživot ne smije se protumačiti kao zaziv na lažno i propalo „bratstvo i jedinstvo“, već na kršćansko shvaćanje i poštovanje različitosti u šarolikoj cjelini ove zemlje u kojoj će se katolici, mahom Hrvati sigurno osjetiti posebno pozvanima dati svoj vrijedan doprinos.
O posebnoj skrbi pape Franje za Hrvate svjedoči i poruka koju je prelijećući Hrvatsku na putu za Sarajevo poslao predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, a koja glasi ovako:
“Vaša Ekscelencijo, šaljem srdačne pozdrave Vama i Vašim građanima dok letim preko Vaše zemlje na početku svog apostolskog posjeta Bosni i Hercegovini. Molim se da svemogući Bog vodi cijeli Vaš narod na putove mira, pravde i općeg dobra. Na Vas i cijeli hrvatski narod zazivam obilje Gospodinovog blagoslova. Papa Franjo”.
Ingrid Runtić
