Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je trnu u oku velikosrpskim ideolozima. Srbi mu spočitavaju da je tijekom Drugog svjetskog rata aktivno sudjelovao u pokrštavanju destina tisuća, nekad se zalete pa po svome običaju, povećaju i na stotine tisuća Srba za vrijeme postojanja NDH. No, kakva je realna “krivnja” jednog svećenika u tom ratnom vihoru? Objektivno, nikakva. Znaju to odlično i Srbi, samo se prave blesavi i blesaviji i luđi nego što stvarno jesu. U biti oni o Stepincu desetljećima izmišljaju na tone notornih laži, jer su se, kako im se čini i priviđa, u njegovoj mladosti prevarili u procjeni njegove ličnosti i čak ga u jednom trenutku, zbog Stepinčevih zasluga u borbi na srpskoj strani na Solunskom frontu 1917 – 1018. i promaknuli u zagrebačkoga nadbiskupa 1937. godine. Stepinac je ukazom dvora Karađorđevića, točnije kneza Pavla koji je bio namjesnik umjesto još maloljetnoga princa Petra Prvog, došao na čelo crkve u Hrvata. Srbi danas svjesno prešućuju istinu da se 1917. godine, tada mladi Alojzije Stepinac dragovoljno priključio srpskim postrojbama na Solunskoj fronti i sudjelovao je u proboju srpskih snaga, pri čemu je i ranjen. Dakle, prolio je i vlastitu krv za srpsku slobodu u Prvome svjetskom ratu, ali tu njegovu žrtvu za dobrobit Srba i za njihovu slobodu, danas Srbi izbjegavaju da priznaju. Ta tema za njih je zabranjeno voće. Neće Srbi spomenuti ni istinu da je odmah nakon okončanja Prvog svjetskog rata, tog istog Alojzija Stepinca, kraljevska kuća Karađorđevića, baš zboga njegovoga držanja prema Srbima u ratu i sudjelovanja na strani Srba u samome ratu, potonjeg hrvatskog kardinala odlikovala Karađorđevom zvijezdom, što se rangiralo kao najviše vojno odlikovanje koje jedan čovjek može dobiti u Kraljevini SHS. I onda je Stepinac, kronološkim slijedom stvari, kao čovjek najvećeg povjerenja srpskoga dvora, imajući u vidu njegovu požrtvovnu borbu na strani Srba na Solunskoj fronti postavljen za zagrebačkoga nadbiskupa 1937. godine. U ratu se držao ljudski i dostojanstveno, a svojim djelovanjem i autoritetom koji je imao kod Ante Pavelića i vrha vlasti NDH, zasigurno je spasio nebrojano mnogo srpskih života. Uputio je u nekoliko navrata i otvorena pisma Anti Paveliću u kojima je apelirao na njegovu savjest i obzir prema onim Srbima koji nisu bili kao većina njih pobunjenici i odmetnici od hrvatske države. I taj apel je došao do svijesti i savjesti Pavelića, urodio je plodom.
Umjesto da Srbi danas slave Alojzija Stepinca kao svoga dobrotvora koji je reskirao vlastiti život u Prvom svjetskom ratu, boreći se na njihovoj strani i što je svojim autoritetom štitio Srbe u NDH pred Antom Pavelićem, Srbi, valjda očekuju, da je Stepinac trebalo da puca u pavelića da bi njima Srbima dokazao kako je blakonaklon prema Srbima!? Takva konstrukcija zvuči baš tipično srpski i prikladna je načinu njihova razmišljanja i naopakog rezona o ljudima, pojavama i događajima. Ne mogu i neće Srbi skužit zašto je Stepinac u Drugom svjetskom ratu stao na stranu vlastitoga naroda i što po njihovim ludim i nenormalnim stajalištima, nije možda kanio u ratu postati poglavar SPC!? To bi bilo sukladno i dosljedno nakaradnom promišljanju Srba. Kod njih su sve činjenice izvitoperene i svemirski daleko od istine i realnosti. Svaki čovjek u životu povremeno mijenja svoje političke poglede. Tako je i Stepinac za manje od četvrt vijeka ugnjetavanja, proganjanja, uhićivanja, osuđivanja i ubijanja Hrvata od 1918 – 1941. sigurno uočio da je u mladosti bio u zabludi kad je iz najbolje namjere i mladalačkoga zanosa i entuzijazma, stao u ratu na srpsku stranu i što je krvlju branio narod koji će odmah nakon svršetka rata početi da progoni i ubija njegov narod. Izreka veli da je košulja bliža od kaputa, te je i hrvatska košulja jamačno Stepincu bila i do kraja života ostala bliža od srpskoga kaputa kojim se zaogrnuo 1917. godine. Tad je bio vrlo mlad i nije mogao znati što su u duši i u srcu, zapravo, Srbi. To je spoznao tek kasnije i ne treba mu na tome posebice zamjeriti. U mladosti se često prave pogreške, a da je Stepinac znao kako će mu poslije svega što je za Srbe učinio dobro u oba rata, ti isti Srbi, skupa sa svojim klaunom Titom, organizirati montirano političko suđenje 1945. godine, sigurno se ni u ranoj mladosti, a poslije u u zreloj dobi u Drugom svjetskom
ratu ne bi založio za spas duša nezahvalnih, pohlepnih i gramzivih Srba. No, Vatikan se ne da prevariti tako lako, pa će uskoro, vjerojatno već tijekom ovoga ljeta Alojzije Stepinac posve zasluženo kao stradalnik i mučenik biti proglašen Blaženim. On je to svojim putom i životnim djelom odavno zaslužio.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
