Tuđman i Gotovina su trn u oku Srbima jer su srušili veliku Srbiju

Ratnih devedesetih godina suvremena hrvatska država je stvorena krvlju branitelja i neviđenom voljom i ljubavlju cijelog hrvatskog naroda. Dvije najzaslužnije ličnosti za stvaranje moderne države Hrvatske nesumnjivo su prvi i još uvijek najveći hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, te proslavljeni, legendarni general Ante Gotovina. Koliko su zbog svojih zasluga za stjecanje hrvatske slobode zadužili zauvijek sve hrvatske naraštaje, toliko su ostali, ne trn, nego balvan u oku svih Srba. Svaki ponaosob, srušili su srpske snove o beskonačnom i imaginarnom srpskom carstvu na teritoriju koji Srbima i Srbiji nikad ni povijesno, ni etnički, niti geopolitički nikad nije pripadao. Danas su u antagonizmu spram Tuđmana i Gotovine ostali združeni sa Srbima i takozvani hrvatski ljevičari, koji nikako ne shvaćaju vrijeme i prostor u kome se nalaze, te svojim pogubnim političkim aktivnostima idu na ruku Srbima, krvnim neprijateljima opstojnosti hrvatske državne samostalnosti.

U političkom kontekstu ime dr. Franje Tuđmana ostat će zlatnim slovima upisano u povijest hrvatskoga naroda. On je uspio pretočiti u djelo ono što nije pošlo za rukom čitavoj niski hrvatskih političara u desetljećima, pa i stoljećima prije njega. Prvoga hrvatskog predsjednika na najbolji način je opisao pokojni hrvatski akademik Hrvoje Šošić, rekavši da je Tuđman u sebi sjedinio duh velikih vojskovođa Atile Biča Božjeg i Džingis Kana, te državničku mudrost narodnog ujedinitelja poput Bizmarka i Garibaldija. Uistinu, Tuđman je za svoje vladavine za kratko vrijeme uspio pomiriti razlike svih hrvatskih klasa, staleža i slojeva društva, kao i suprostavljene ideološke suparnike, što je bio neophodni preduvjet narodne sloge i jedinstva, usmjerene ka jednome zajedničkom cilju, a to je bio uspostava neovisne hrvatske države. Dao je i razmjerno veliki obol u promicanju i reafirmiranju vrdnota hrvatske kulture, jezika, tradicije i običaja. Jednom riječju, bio je čovjek iz naroda i za narod, te ne čudi što su ga tijekom brojnih mitinga mnogi nepoznati ljudi oslovljavali sa pertu. narod sam osjeti tko mu je blizak i lako se i brzo identificira sa svojim pravim predvodnikom.

U ratu i nakon njega, Tuđman je odnio blistavu i veličanstvenu vojnu i političku pobjedu nad Srbima i Srbijom. To je bio totalni trijumf Hrvata nad Srbima u svakom smislu, a neosušđeni ratni zločinac Slobodan Milošević u Daytonu je koncem studenoga 1995. samo potpisao kovertirani vojni i politički poraz Srbije, što zaluđenim Srbima još ni danas nije jasno. Koliko je težak put Tuđam prevalio do punog međunarodnog prizanja i istinskog etabliranja Hrvatske u svjetskim okvirima, svjedoče i pozivi najvažnijih svjetskih zvaničnika da prisustvuje jubileju pedesete godišnjice pobjede nad fašizmom u proljeće 1995. godine. Hrvatski lider je svečano defilirao ulicama Pariza, gdje je kao tada najstariji živući državnik svijeta koji je bio sudionik Drugog svjetskog rata, imao poseban status i počast od strane domaćina skupa, tadašnjeg predsjednika Francuske Žaka Širaka. Nedugo zatim, Tuđman se na oačj svih Srba, našao, poziv tadašnjega predsjednika Rusije Borisa Jeljcina i u vrhu brojne kolone što je marširala ulicama Moskve u povodu evociranja uspomena i sjećanja na Drugi svjetski rat. Time su visoki europski državnici ukazali dužan pijetet Tuđmanu kao pravom i istinskome borcu protiv fašizma, a ne onima koji danas u Hrvatskoj glume lažne “antifašiste” uz svoje istomišljenike u Srbiji, koji se rugaju čitavome svijetu podmećući svoga četničkoga “gerilca” Dražu Mihailovića kao samoproglašenoga borca protiv onih čiji je bio suradnik. Toliko o kolaboraciji današnjih srbijanskih fašista i njihovih jugofila i srbofila unutar same Hrvatske, koji nisu ništa drugo nego najjadnije sluge velikosrba.

Franjo Tuđman je kao i svaki čovjek, tijekom života bio u situaciji da donekle revidira vlastite stavove u odnosu na mladalačke dane kada je pripadao partizanskome pokretu. Onog časa kad se uvjerio da je taj pokret drugo ime za provedbu interesa velikosrpske ekspanzije, on je zarana uplovio u vode hrvatske državotvornosti. Iskustvo iz vremena provedenoga u Beogradu od 1945 – 1961 kad je bio časnik JNA pomoglo mu je u kompletnom salgledavanju i karakteru srbijanskoga mentaliteta, koji isključivo teži ka osvajanju i dominaciji nad drugima. Upravo vođen tim iskustvom, Tuđman se znao na pravi način postaviti prema Srbima i u razdoblju velikosrpske agresije na Hrvatsku. za kratko vrijeme formirao je hrvatsku diplomaciju koja je u rekordno kratkom roku svijetu uspjela objasniti uzroke i korijene raspomamljenog srpskog nacionalizma i šovinizma. Osobito je utjecao na rapidnu promjenu rigidnih stajališta tradicionalnih srpskih saveznika iz svjetskih ratova Francuza i Britanaca koji su sve do potkraj 1991. godine davali bezrezrevnu potporu opstanku Jugoslavije, nauštrb Hrvatske. No, u srazu sa činjenicama, te pod pritiskom Tuđmanova osobnog prijatelja Helmuta Kola, dvije velike i značajne europske sile su promijenile svoja gledišta i Hrvatska je petnaestoga siječnja 1992. međunarodno priznata. Opet, na neopisivu žalost svih Srba svijeta, to priznanje je verificirala i tadašnja Rusija Borisa Jeljcina, kudikamo normalnija i civiliziranija Rusija od ove današnej agresivne i nasilene pod vodstvom Vladimira Putina.

General Ante Gotovina, najveći hrvatski junak Domovinskog rata, po izlasku iz haškoga kazamata, gdje je neopravdano i neosnovano bio zatočen sedam godina, pozvao je u svome prvom intervjuu Srbe da se vrate u Hrvatsku. Oni su, na svoj uobičajeni način, iskreni poziv doživjeli kao provokaciju, jer kao narod licemjera i podlaca ne mogu pojmiti da čovjek može iskazati senzibilitet i empatiju, čak i prema onima koji su mu rušili dom i sve svetinje. Tu vrstu kršćanskog milosrđa i samilosti, Srbi ne poznaju. Oni su operirani od takve vrste emocija, jer u obratnoj situaciji, kad su imali vojnu nadmoć na terenu, pokazivali su samo svoje prepoznatljive barbarske i vandalske oblike ponašanja, svojstvene ljudima niže civilizacije. Sjetimo se samo primjera Ovčare, Škabrnje ili brojnih drugih hrvatskih stratišta, pa će sve biti jasno. Srbima ništa ne znači ni to što je Tuđman javno tijekom akcije Oluja, preko državnoga radija i televizije pozivao odmetnute i pobunjene hrvatske Srbe da ostanu u svojim domovima i dočekaju hrvatske osloboditelje koji im neće ništa naškoditi. Oni su listom pobjegli glavom bez obzira jer su odlično znali da su svi skupa sudjelovali u masovnim progonima i zlostavljanjima Hrvata na području samozvane, fantomske tvorevine Krajine. Da se nisu uplašili odgovornosti za teška kaznena djela koja su počinili prema svojim susjedima Hrvatima koje su istjerali iz svojih domova, ne bi ni bježali u Srbiju. Bili su i ostali instrument velikosrbijanskih političara i sredstvo za raspaljivanje ratnih sukoba mimo granica Srbije.

Ante Gotovina, kao prekaljeni ratni legionar, da nije bilo rata u Hrvatskoj, ostao bi upamćen samo kao tihi i nenametljivi čovjek, širim narodnim masama, vjerojatno anonimus. Ovako, ratni podvizi, posebice odlučujuća uloga u hrvatskoj pobjedničkoj i slavnoj akcii Oluja uzdigli su ga na pijadestal, uvrstili ga u anale svetskih ratovanja u učinili ga besmrtnim hrvatskim herojem za sva vremena. Oslobađajuća presuda Gotovini bila je najveći nokaut za srbijansku velikodržavnu politiku, ali i najjači šamar hrvatskim izdajicama koji su priželjkivali da Gotovina bude pravomoćno osuđen i da bude u zatvoru za ono što nikada nije učinio. Cijeli haški Tribunal, teškom mukom i tijesnom većinom, ipak je dokazao da neka kosmička pravda i istina postoji negdje na nebu, pa makar i sedam godina bila zapretena u odajama haškoga pritvora. Time su pale u vodu sve kalkulacije i providna demagogija međunarodne zajednice, pripravne da za rat na prostoru bivše Jugoslavije okrivi sve u podjednakoj mjeri i time da svijet ode na mlin srbijanskim prevarantima i lažovima koji još uvijek žive od prodaje magle da se u Hrvatskoj i BiH vodio “građanski rat.” Stoga je oslobađajuća i definitivno jedina pravomoćna presuda Anti Gotovini božje proviđenje. Srbija nije kasnije osuđena kao država za nedvojbeno i jasno kazneno djelo genocida koje je sustavno provodila na okupiranim teritorijima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali je u nedovršenom i do kraja samo relativno pravednom svijetu u kojem živim, barem jasno i glasno Srbija, srpsko političko i vojno vodstvo haškim presudama osuđeno na dugotrajne kazne zatvora, što je barem djelomična pravda. Srbija je i dalje skorz bolesno društvo u kome se i godinama nakon oslobađajuće presude Anti Gotovini, očituju žalopojkama i jadikovkama, glede puštanja na slobodu Gotovine, čak i neke renomirane nevladine organizacije u Srbiji. Najeklatantniji primjeri su Yukom ( Jugoslovensko udruženje pravnika) Milana Antonijevića i Fond za humanitarno pravo nataše Kandić. Oboje su izrazili neskriveno čuđenje, žaljenje i razočaranje slobodom za Gotovinu i time nedvosmisleno pokazali da u Srbiji nema nikakvih političkih razlika u mišljenjima glede srpskih osvajačkih ratova. Ni takve monstruozne izjave srbijanskih “Europejaca” do danas nisu otrijeznile njihove istomišljenike, hrvatske ljevičare, koji u njima vide svoje saveznike i prirodne partnere u rušenje vlastite domovine Hrvatske. Najzad, Srbija je nedavno samu sebe demistificirala pred cijelim svijetom zvaničnom rehabilitacijom Draže Mihailovića. Suštinski, njegove ideje Srbi su rehabilitirali još početkom devedesetih godina, a ovo što smo u svibnju imali prilike vidjeti bila je samo političko pravna farsa i lakrdija, imanetna samo Srbima, narodu koji nema osjećaja za vrijem i prostor u kome živi, niti želi prihvatiti opća načela ljudske civilizacije.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda