U političkom kontekstu ime dr. Franje Tuđmana ostat će zlatnim slovima upisano u povijest hrvatskoga naroda. On je uspio pretočiti u djelo ono što nije pošlo za rukom čitavoj niski hrvatskih političara u desetljećima, pa i stoljećima prije njega. Prvoga hrvatskog predsjednika na najbolji način je opisao pokojni hrvatski akademik Hrvoje Šošić, rekavši da je Tuđman u sebi sjedinio duh velikih vojskovođa Atile Biča Božjeg i Džingis Kana, te državničku mudrost narodnog ujedinitelja poput Bizmarka i Garibaldija. Uistinu, Tuđman je za svoje vladavine za kratko vrijeme uspio pomiriti razlike svih hrvatskih klasa, staleža i slojeva društva, kao i suprostavljene ideološke suparnike, što je bio neophodni preduvjet narodne sloge i jedinstva, usmjerene ka jednome zajedničkom cilju, a to je bio uspostava neovisne hrvatske države. Dao je i razmjerno veliki obol u promicanju i reafirmiranju vrdnota hrvatske kulture, jezika, tradicije i običaja. Jednom riječju, bio je čovjek iz naroda i za narod, te ne čudi što su ga tijekom brojnih mitinga mnogi nepoznati ljudi oslovljavali sa pertu. narod sam osjeti tko mu je blizak i lako se i brzo identificira sa svojim pravim predvodnikom.
U ratu i nakon njega, Tuđman je odnio blistavu i veličanstvenu vojnu i političku pobjedu nad Srbima i Srbijom. To je bio totalni trijumf Hrvata nad Srbima u svakom smislu, a neosušđeni ratni zločinac Slobodan Milošević u Daytonu je koncem studenoga 1995. samo potpisao kovertirani vojni i politički poraz Srbije, što zaluđenim Srbima još ni danas nije jasno. Koliko je težak put Tuđam prevalio do punog međunarodnog prizanja i istinskog etabliranja Hrvatske u svjetskim okvirima, svjedoče i pozivi najvažnijih svjetskih zvaničnika da prisustvuje jubileju pedesete godišnjice pobjede nad fašizmom u proljeće 1995. godine. Hrvatski lider je svečano defilirao ulicama Pariza, gdje je kao tada najstariji živući državnik svijeta koji je bio sudionik Drugog svjetskog rata, imao poseban status i počast od strane domaćina skupa, tadašnjeg predsjednika Francuske Žaka Širaka. Nedugo zatim, Tuđman se na oačj svih Srba, našao, poziv tadašnjega predsjednika Rusije Borisa Jeljcina i u vrhu brojne kolone što je marširala ulicama Moskve u povodu evociranja uspomena i sjećanja na Drugi svjetski rat. Time su visoki europski državnici ukazali dužan pijetet Tuđmanu kao pravom i istinskome borcu protiv fašizma, a ne onima koji danas u Hrvatskoj glume lažne “antifašiste” uz svoje istomišljenike u Srbiji, koji se rugaju čitavome svijetu podmećući svoga četničkoga “gerilca” Dražu Mihailovića kao samoproglašenoga borca protiv onih čiji je bio suradnik. Toliko o kolaboraciji današnjih srbijanskih fašista i njihovih jugofila i srbofila unutar same Hrvatske, koji nisu ništa drugo nego najjadnije sluge velikosrba.
Franjo Tuđman je kao i svaki čovjek, tijekom života bio u situaciji da donekle revidira vlastite stavove u odnosu na mladalačke dane kada je pripadao partizanskome pokretu. Onog časa kad se uvjerio da je taj pokret drugo ime za provedbu interesa velikosrpske ekspanzije, on je zarana uplovio u vode hrvatske državotvornosti. Iskustvo iz vremena provedenoga u Beogradu od 1945 – 1961 kad je bio časnik JNA pomoglo mu je u kompletnom salgledavanju i karakteru srbijanskoga mentaliteta, koji isključivo teži ka osvajanju i dominaciji nad drugima. Upravo vođen tim iskustvom, Tuđman se znao na pravi način postaviti prema Srbima i u razdoblju velikosrpske agresije na Hrvatsku. za kratko vrijeme formirao je hrvatsku diplomaciju koja je u rekordno kratkom roku svijetu uspjela objasniti uzroke i korijene raspomamljenog srpskog nacionalizma i šovinizma. Osobito je utjecao na rapidnu promjenu rigidnih stajališta tradicionalnih srpskih saveznika iz svjetskih ratova Francuza i Britanaca koji su sve do potkraj 1991. godine davali bezrezrevnu potporu opstanku Jugoslavije, nauštrb Hrvatske. No, u srazu sa činjenicama, te pod pritiskom Tuđmanova osobnog prijatelja Helmuta Kola, dvije velike i značajne europske sile su promijenile svoja gledišta i Hrvatska je petnaestoga siječnja 1992. međunarodno priznata. Opet, na neopisivu žalost svih Srba svijeta, to priznanje je verificirala i tadašnja Rusija Borisa Jeljcina, kudikamo normalnija i civiliziranija Rusija od ove današnej agresivne i nasilene pod vodstvom Vladimira Putina.
General Ante Gotovina, najveći hrvatski junak Domovinskog rata, po izlasku iz haškoga kazamata, gdje je neopravdano i neosnovano bio zatočen sedam godina, pozvao je u svome prvom intervjuu Srbe da se vrate u Hrvatsku.
Ante Gotovina, kao prekaljeni ratni legionar, da nije bilo rata u Hrvatskoj, ostao bi upamćen samo kao tihi i nenametljivi čovjek, širim narodnim masama, vjerojatno anonimus. Ovako, ratni podvizi, posebice odlučujuća uloga u hrvatskoj pobjedničkoj i slavnoj akcii Oluja uzdigli su ga na pijadestal, uvrstili ga u anale svetskih ratovanja u učinili ga besmrtnim hrvatskim herojem za sva vremena. Oslobađajuća presuda Gotovini bila je najveći nokaut za srbijansku velikodržavnu politiku, ali i najjači šamar hrvatskim izdajicama koji su priželjkivali da Gotovina bude pravomoćno osuđen i da bude u zatvoru za ono što nikada nije učinio. Cijeli haški Tribunal, teškom mukom i tijesnom većinom, ipak je dokazao da neka kosmička pravda i istina postoji negdje na nebu, pa makar i sedam godina bila zapretena u odajama haškoga pritvora. Time su pale u vodu sve kalkulacije i providna demagogija međunarodne zajednice, pripravne da za rat na prostoru bivše Jugoslavije okrivi sve u podjednakoj mjeri i time da svijet ode na mlin srbijanskim prevarantima i lažovima koji još uvijek žive od prodaje magle da se u Hrvatskoj i BiH vodio “građanski rat.” Stoga je oslobađajuća i definitivno jedina pravomoćna presuda Anti Gotovini božje proviđenje. Srbija nije kasnije osuđena kao država za nedvojbeno i jasno kazneno djelo genocida koje je sustavno provodila na okupiranim teritorijima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali je u nedovršenom i do kraja samo relativno pravednom svijetu u kojem živim, barem jasno i glasno Srbija, srpsko političko i vojno vodstvo haškim presudama osuđeno na dugotrajne kazne zatvora, što je barem djelomična pravda. Srbija je i dalje skorz bolesno društvo u kome se i godinama nakon oslobađajuće presude Anti Gotovini, očituju žalopojkama i jadikovkama, glede puštanja na slobodu Gotovine, čak i neke renomirane nevladine organizacije u Srbiji. Najeklatantniji primjeri su Yukom ( Jugoslovensko udruženje pravnika) Milana Antonijevića i Fond za humanitarno pravo nataše Kandić. Oboje su izrazili neskriveno čuđenje, žaljenje i razočaranje slobodom za Gotovinu i time nedvosmisleno pokazali da u Srbiji nema nikakvih političkih razlika u mišljenjima glede srpskih osvajačkih ratova. Ni takve monstruozne izjave srbijanskih “Europejaca” do danas nisu otrijeznile njihove istomišljenike, hrvatske ljevičare, koji u njima vide svoje saveznike i prirodne partnere u rušenje vlastite domovine Hrvatske. Najzad, Srbija je nedavno samu sebe demistificirala pred cijelim svijetom zvaničnom rehabilitacijom Draže Mihailovića. Suštinski, njegove ideje Srbi su rehabilitirali još početkom devedesetih godina, a ovo što smo u svibnju imali prilike vidjeti bila je samo političko pravna farsa i lakrdija, imanetna samo Srbima, narodu koji nema osjećaja za vrijem i prostor u kome živi, niti želi prihvatiti opća načela ljudske civilizacije.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda