Ovih dana aktualna je Rezolucija Velike Britanije o očiglednom genocidu nad bosanskim muslimanima jedanaestoga srpnja 1995. godine što su ga izvele postrojbe bosanskih Srba predvođene ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Pobijeno je preko osam tisuća ljudi, najviše nevinih i nedužnih civila, žena i djece, ali i zarobljenih vojnika bosansko hercegovačke armije pod kontrolom muslimanske Vlade u Sarajevu. Ove godine navršit će se dvadeseta obljetnica od tog stravičnog ratnog zločina genocida nad Bošnjacima – muslimanima. Premda cijeli svijet to kvalificira kao kazneno djelo genocida, srpski političari iz BiH na čelu sa Miloradom Dodikom, uz potporu srbijanskih vlasti u Beogradu to i dalje bešćutno nazivaju masakrom, pokoljem ili najjednostavnije samo zločinom. Cilj Srba je posve jasan. Žele na svaki način umanjiti značaj broja muslimanskih žrtava i u tim pokušajima obmane i prijevare svjetskih političkih moćnika u Srbiji vlada opća harmonija.I dok političari najvećih zemalja svijeta usvajaju Rezoluciju o Srebrenici uz naznaku da će ubuduće svako tko omalovaži makar i riječima dimenziju genocida, biti i kazneno gonjen, dotle o hrvatskim ratnim žrtvama diljem BiH i Hrvatske taj isti svijet šuti i žmiri na oba oka. Gluhi su na civiliziranom Zapadu Europe, ali i preko Atlantika na vapaje svih hrvatskih žrtava velikosrpske, potom i velikomuslimanske, fundamentalističke agresije na hrvatske životne prostore u ratu od 1991 – 1995. godine. Zašto u SAD-u, Velikoj Britaniji ili u Francuskoj, kao trima zemljama najvećim zagovornicima poštivanja ljudskih prava, sloboda i demokracije među narodima, nije palo na pamet da predlože jednu sveopću Rezoluciju o svim hrvatskim žrtvama na prostoru bivše Jugoslavije? Kako je moguće da politički čelnici najmoćnijih zemalja svijeta zatvaraju oči pred masovnim stradavanjima i patnjama hrvatskoga naroda, a samo potenciraju neprijeporne žrtve bošnjačke strane? Da li i mrtvi, davno pokopani ljudi, zanavijek trebaju, po dvostrukim mjerilima međunarodne zajednice, imati nejdnak status? Množe se i neprestano se roje nova pitanja u povodu donošenja ovakve Rezolucije koja zapostavlja, zanemaruje, pa prešućivanjem, čak i niječe proporcionalno najveće ratne žrtve, a to su nedvojbeno hrvatske.
Što je masovno ubijanje hrvatskih civila i vojnika u Vukovaru i poglavito egzekucije na Ovčari, nego bjelodani genocid nad Hrvatima, koji su svi u jednom danu prognani na stoljetnih ognjišta iz Vukovara i okolice. Tek mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja, hrvatski prognanici su se vratili u razrušeni grad na Dunavu. Neuputno je i teško porediti ljudska stradavanja, ali Vukovar je, za razliku od Srebrenice, doživio još veća materijalna razaranja, ne samo genocida nad hrvatskim pučanstvom, nego i klasični urbicid i kulturocid nad monumentalnim objektima u gradu i okolici, od kojih su neki i na popisu UNESCO-a i imaju status objekata od značenja za svjetsku kulturnu baštinu. Svjetski politički čimbenici morali bi znati da se u gradove i općine pod srpskim nadzorom u entitetu zvanom RS nije vratilo više od pet postotaka Hrvata koji su tamo prije rata obitavali. Karakteristični primjeri srpskoga genocida nad Hrvatima su općine Derventa, Bosanski Šamac, Bosanski Brod, Modriča, Doboj i napose grad Distrikt Brčko. U svim tim općinama je danas jednoznamenkast postotak Hrvata u kupnom stanovništvu tih općina, a u Bosanskom Brodu, Šamcu i Derventi Hrvati su tvorili etničku većinu prije rata. U Brčkom su nakon Bošnjaka, Hrvati bili drugi po zastupljenosti u općini, u Modriči je sva tri naroda bilo podjednako, skoro na ravne trećine, dok su Hrvati u Doboju imali značajnog udjela u aposlutnim brojkama, kako u gradu, tako i po okolnim selima. Srbi su učinili i masovni genocid nad Hrvatima i Bošnjacima općina Teslić, Kotor Varoš, Skender Vakuf, Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Prijedor i Banjaluka, smještenim u zapadnom dijelu genocidne tvorevine Republike Šumske. Sva ova područja danas imaju između 95 % – 100% Srba, a prije rata samo su Teslić, Bosanski Novi i Dubica prednjačili sa po 60% srpskoga življa. Ostali, uključujući i Banjaluku, imali su samo relativnu srpsku većinu. Najistaknutiji je primjer Kotor Varoša, u kojem je, kao i u Modriči živio podjedank broj pripadnika sva tri naroda. Danas tamo nema više niti jednog Hrvata i niti jednog Bošnjaka – muslimana.
U centarlnoj Bosni i sjevernoj Hercegovini Bošnjaci – muslimani su izvršili brojne zločine genocida nad Hrvatima, ali su svjetski utjecajni političari i danas, kao i prije dvadeset godina slijepi pred tim događajima iz ratnih devedesetih. Svijest i savjest čovječanstva spava snom pravednog sjevernoameričkog medvjeda Grizlija i ne čuje krike i vapaje Hrvata tih područja. Uz pomoć pridošlih mudžahedina iz arapskih zemalja i domaći muslimani su se brzo pretvorili u vjerske fanatike koji su u Travniku, Bugojnu, Zenici,Kaknju, Varešu, Fojnici, Maglaju, Tešnju, Konjicu i Jablanici protjerali sve Hrvate, a jedan dio prije toga na brutalne načine likvidirali. U neka mjesta u kojima su muslimani spalili gotovo sva hrvatska sela nije ni bio moguć bilo kakav povratak hrvatskih starosjedelaca. Najočitiji takvi primjeri su u Konjicu, Kaknju i po selima Zenice, Vareša, Bugojna i Travnika. U ova četiri grada središnje Bosne Hrvati su se u koliko toliko značajnom broju vratili samo u gradska područja, dok su seoska sroz uništena, te je povratak Hrvata unaprijed tim muslimanskim činom spaljivanja ognjišta Hrvata u potpunosti spriječen. Muslimani su u ratu u BiH protjerali 150 000 Hrvata, a Srbi sa teritorija pod njihovom kontrolom još 120 000 Hrvata. To su kataklizmične brojke, imajući u vidu današnji upola manji broj Hrvata u BiH nego što je to bilo prije početka rata 1992. godine. Nezahvalne bosanske muslimane, prije početka rata u 45 godina njihovog aktivnog duhovnog posrbljavanja od strane Srba i odnarođivanja od Hrvata, kojima genetski pripadaju, Hrvatska je svesrdno pomagala tijekom rata. Skrbila je Hrvatska o stotinama tisuća muslimanskih izbjeglica iz Bosne koji su našli utočište u Hrvatskoj. Država Hrvatska je slala i naoružanje snagama muslimanske armije BiH koje su na koncu uperili ne protiv agresora Srba koji su ih napadali, nego protiv njihovih dobrotvora Hrvata koji su bosanske muslimane spasili totalnog vojnog poraza u srazu sa Srbima. To se posebno odnosi za oblast djelovanja Petog korpusa muslimanske vojske u zobni Bihaća koje je do hrvatske ofenzive i oslobađanja te oblasti, bilo u potpunom srpskom okruženju, te je muslimanima prijetila nova Srebrenica, da se nije umiješala hrvatska vojska uz potporu postrojbi HVO-a iz Bihaća. Sve to danas muslimani masovno niječu i zaboravljaju zasluge Hrvatske za njihovu opstojnost u Bosni. Izigravaju neupućene i po pitanju samog nastanka današnje BiH. Glasovanjem na referendumu o samostalnosti BiH, samo zahvaljujući glasovima bosansko – hercegovačkih Hrvata izborili su apsolutnu većinu glasova, potrebnu za proglašenje državne nezavisnosti.
I tako dok i Srbi i Bošnjaci kolektivno glume “ludilo” i drže trenutačne pozicije u BiH, izvojevane njihovim združenim akcijama istrebljivanja Hrvata, na vidjelo izbija i krunska izjava glasovitoga muslimanskog akademika Muhameda Filipovića koji u sarajevskim medijima svjedoči o tajnim muslimansko – srpskim pregovorima o podjeli Bosne i Hercegovine između Srba i Bošnjaka. Kako veli Filipović, to tajanstveni pregovori vođeni su u proljeće 1991. uz nazočnost Miloševića i Karadžića sa srpske strane, odnosno Alije Izetbegovića i Adila Zulfikarpašića u ime bosanskih muslimana. Što je tek sad natjeralo licemjernog i podlog Muhameda Tunju Filipovića da sa zakašnjenjem od dvadeset četiri godine obznani ovu istinu? Gdje je bio do sada i što je čekao četvrt vijeka da to javno priopći? taj prevrtljivac koji slovi za intelektualni autoritet među bosanskim muslimanima, u godinama prije rata se deklarirao kao Hrvat muslimanske vjere, govoreći o svojim precima, točnije srednjevjekovnom kanoniku Franji Filipoviću, velikom borcu protiv Turaka. Predak mu je i slavni vojskovođa Josip Filipović koji je 1878. bio na čelu austrijske vojske koja je dolinom Bosne umarširala u Sarajevo, oslobodila ga od Turaka i usput skršila zajednički otpor u gradu što su ga organizirali neki lokalni muslimani i Srbi. I tada su bili na istom poslu, kao i 1992. godine. Tijekom borbi u središnjoj Bosni 1993. godine snage bosanskih Srba su deblokirali za trenutak Sarajevo, koje je bilo pod njihovom stalnom opsadom sve tri ratne godine i time izravno omogućili muslimanskim trupama prodor ka Varešu i Kiseljaku. Sam grad Vareš i okolicu su tako, uz srpsku logistiku, muslimani osvojili 1993. godine, a glavni zapovjednik muslimanske vojske bio je Hrvat iz Kreševa Dragan Vikić, danas umirovljeni časnik muslimanske vojske, veliki borac za muslimansku stvar u Bosni. Kiseljak se na sreću uspio obraniti od stalnih nasrtaja muslimana, ali ne i hrvatsko naselje Stup u Sarajevu. Njega je okupirala i hrvatsku brigadu Kralj Tvrtko razoružala višestruko brojnija muslimanska vojska iz Sarajeva predvođena sadašnjim tobože “hrvatskim” liderom DF-a Željkom Komšićem. Progonitelj Hrvata u ratu je muslimanskom kombinatorikom i trikom postao u jednom trenutku zastupnik “hravtskih interesa” u BiH. Znajući sve ovo, opetovano svjetska politička elita znakovito šuti.
Hrvati kao uzorit rimokatolički narod su branili i obranili kršćansku Europu od turske najezde u srednjem vijeku. Dejvid Kameron koji piše Rezoluciju o Srebrenici morao bi prije toga poći do Sveučilišta Oxford ili recimo Cambridge gdje bi trebao konsultirati britanske povjesničare, pametnije od sebe samoga. Oni bi mu jamačno kazali i ono što je godinama tijekom ratnih devedesetih prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman ukazivao neupućenom i zaboravnom svijetu Zapada o kojem ponekad gajimo i prevelike iluzije, glede njihove analitičnosti i studioznosti. Otkrio bi u tom slučaju Kameron, skupa sa američkim predsjednikom Obamom i njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, koja, također podupire isključivo Rezoluciju o Srebrenici, da je potrebito da napokon progledaju i nad hrvatskim žrtvama. Prouče li povijesnu građu, naučit će, ono što im je Franjo Tuđman davno sugerirao i ukazivao, a to je da Hrvatska niej nikakva zemlja zapadnoga Balkana, regije jugoistočne Europe i tome slično. Hrvatska je oduvijek bila i ostala srednjoeuropska i mediteranska zemlja, koja inklinira i zemljopisno i povijesno mnogo više zemljama aktualne Višegradske skupine ( Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka ), nego bilo kojoj zemlji Balkana. Neka svjestki moćnici konačno nauče da ni Bosna i Hercegovina nije nikad bila dio Balkana kao što su Kaeron, Angela merkel i barak Obama naučili i usvojili to kao “istinu” srbijanskim promidžbama o geopolitičkom prostoru ovog dijela Europe.
Vrijeme je da konačno ljudi koji dirigiraju svjetskom politikom doznaju i usvoje istine da su Hrvati uz Mađare i Poljake, srazmjerno svome broju dali najveći obol očuvanju kršćanske Europe u pola tisućljeća Otomanske imperije u Europi. Da nije bilo Hrvata, Mađara i Poljaka, najviše poljskoga kralja Jana Sobjeskog, Beč bi pao pred naletom Sulejmana Veličanstvenog, a onda bi padom najjače kršćanske utvrde Beča, pala pod Turke i cijela Europa, sve do Londona i Helsinkija. Neka malo zavire u te arhive Rima, a mogu slobodno i u arhive Carigrada, današnjega Istanbula. Čuvaju to Turci od zaborava. Možda će upravo Turci iz tih svojih arhiva jednoga dana kazati svojim turkofilima u Bosni, danas zvanim Bošnjacima da su dio hrvatskog, a ne dio turskog naroda. Valjda najbolje osvajač zna čiji je prostor osvojio i porobio. Neće svjetski moćnici da znaju, a morali bi i trebali bi znati, da su današnji bosanski muslimani listom turkofili i veći Turci od pravih Turaka u Turskoj. Kao što su oni mali Turci, tako su i Srbi, ništa drugo nego mali Rusi, kao što je to u nekoliko navrata na suđenju u Haagu obrazložio pred sucima i tužiteljima i ozloglašeni ratni zločinac Vojislav Šešelj i kako to iz dana u dan dokazuju i aktualne srbijanske vlasti. zapadnoj Europi i Americi prijeti opasnost i od Rusije i od islamske države. Njihove glavne pristaše u “regiji” su Srbi, odnosno Bošnjaci. Gdje je onda interes velikih sila da podržavaju Srbe i Bošnjake na štetu Hrvata koji su u regionu bivše Jugoslavije jedini istinski i prirodni saveznici tog istoga Zapada.
Katolički hrvatski narod je omogućio i Srbima u oblasti bivše tzv. Krajine da se u pozamašnom broju vrati na svoje predratne posjede. Naravno, nisu se iz straha od suđenja i ruke pravde, vratili oni Srbi koji su u ratu okrvarili ruke, a takvih je puno. Ipak, i nakon svih pogroma Hrvata usred Hrvatske, danas u nekoliko općina u Hrvatskoj Srbi tvore većinu. To su Dvor na Uni, Donji Lapac i Gvozd, a ima ih u relativnimi apsolutnim brojkama dosta i u Gračacu i Vojniću. Država Hrvatska ima jamči sva ljudska prava. Što je, nasuprot tome sa Hrvatima u Srbiji, ponajviše u Srijemu i na sjeveru Bačke. Brojčano su Hrvati desetkovani, a iz progonstva se nije vratio na svoju pradjedovksu grudu gotovo nijedan hrvatski prognanik. Hrvatska država o tome šuti i dopušta Srbiji da provodi svoj teror kako god hoće i da ne da Hrvatima da se vrate na svoje. U BiH tamo gdje su Hrvati većina i vojno pod kontrolom drže područje,muslimani su se masovno vratili, negdje su postali i blaga većina kao u Jajcu, izuzev samoga grada gdje su muslimani u manjini. Ali, zato su brojna i jaka manjina u Žepču, Stocu, Mostaru, Busovači, Novom Travniku,pa i u Prozoru. Kako muslimani shvaćaju protokolarne i proklamirane obveze o povratku Hrvata tamo gdje je muslimnska većina, već je objašnjeno u gornjim poglavljima. Ukratko, muslimani se prema Hrvatima povratnicima odnose jednako kao i Srbi prema svakom Hrvatu povratniku na teritorij RS-a. Nasuprot tome, u Drvaru, Grahovu i Glamoču koje je hrvatska vojska i HVO u jesen 1995. oslobodila u akciji Maestral i danas žive u velikoj većini Srbi. Omogućile su im to lokalne hrvatske vlasti, no treba reći da su već tada koncem 1995. i Zapadna Europa i SAD, iz samo njima znanih razloga, spriječili trajno doseljavanje Hrvata iz Kaknja u Drvar, Glamoč i Grahovo, jer su time još onda svjetski čimbenici zauzeli srpsku stranu, podupirući narod koji im danas skupa sa svojim mentorima iz Rusije radi o glavi. Izlišno je iznova govoriti da daju bezrezervnu potporu i bosanskim muslimanima, vjernim pristašama islamske države, koji sa svoga teritorija u Bosni regrutiraju na tisuće islamskih boraca za fantomsku islamsku državu, a ona je najveći i neposredni suparnik, čak i dušmanin tog istog Zapada.
U ovakvoj tragikomičnoj sutuaciji, trebali bi glas podići i aktivirati se promptno hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, gdje bi najzad morali Hrvati pokrenuti inicijativu za usvajanje Rezolucije o zaštiti i odavanju godišnjem pomenu diljem svijeta svim hrvatskim žrtvama u BiH i Hrvatskoj. Treba EP označiti otvoreno i Srbe i Bošnjake kao počinitelje svih tih zločina genocida nad Hrvatima. Mnogo i s pravom svijet govori o potrebitoj pomirbi. Ali, nema prave i istinske pomirbe nez prethodnog jasnog i glasnog utvrđivanja činjenica i istina. Samo tako se može doćo do pravedne uspostave dugotrajnoga mira. Na hrvatskoj državi je i povlačenja konačnoga poteza definitivnoga odvajanja od politike regiona i jugosfere. Što je takva politika donijela Hrvatskoj i Hrvatima kroz postojanje obje Jugoslavije svima je jako dobro poznato. Svi koji se sjećaju služenja vojnoga roka u predratnoj JNA, živo se sjećaju i prisnih relacija između Srba i muslimana, danas deklariranih Bošnjaka. Zajednički imenitelj im je bio neviđena mržnja, zloba i pakost prema svemu što je hrvatsko, posebice ako dolazi iz Zagreba. Hrvatska metropola im je i jednima i drugima bila nedostižni ideal, zato i projektirani ojekat zajedničke mržnje. Muslimane su tek u ratu od 1992 – 1995. za sva vremena raspametile srpske bombe, stalna i bjesomučna topovanja i tenkovanja i nezabilježeno zlostavljanje svega muslimanskog. Unatoč hrvatskoj pomoći u ratu, nisu se, kao što je logički, bilo nakon svega, zdravorazumski očekivati, okrenuli prema Hrvatima. Dapače, i danas optužuju državu Hrvatsku za sudjelovanje u “zajedničkoj hrvatsko – srpskoj agresiji na BiH” i ilegalno podižu neutemeljene optužnice protiv velikog broja hrvatskih vojnih časnika iz BiH i Hrvatske. Srbi kojima su odano služili u SFRJ, zajedno progoneći Hrvate u BiH od 1945 – 1992, msulimane su odbacili surovo kao dotrajalu i ofucanu truleks krpu. Hrvate koji su svojski podržali u ratu te iste muslimane, današnji Bošnjaci su sami odbacili, jer u Hrvatima Bošnjaci vide pravo lice zapadne civilizacije katoličko protestanstog duha Amerike i sjeverozapadne i centralne Europe. A protiv svih takvih zemalja i naroda, ne samo Hrvata, nego i svih ostalih katoličkih naroda, muslimani su se, kao što je gore već opisano još 1878. borili skupa sa Srbima da spriječe dolazak zapadne austro – ugarske civilizacije u Bosnu i Hercegovinu. Morao bi netko, pa makar to bili i njihovi patroni Turci, reći bosanskim muslimanima, lijenima da uče i da čitaju, da barem znaju osnovnu stvar, a to je da BiH još od antike i cara Teodosija predstavlja granicu dvaju svijetova Istoka i Zapada Europe. trebali bi konačno naučiti da je rijeka Drina vododjelnica i granični limes Zapada i Istoka, pri čemu je sav teritorij Bosne i Hercegovine izvan Balkana i pripada srednjoeuropskoj civilizaciji, a ne azijatskom turskom carstvu kako to zamišljaju današnji Bošnjaci, ili ruskom panslavenskom imperiju kako to u svojoj mašti od Bosne i Hercegovine žele načiniti Srbi. Trebali bi hrvatski političari i hrvatski europski parlamentarci neukim državnicima najmoćnijih država svijeta kazati da zemljopisno Blkanu ne pripada čak ni balkansko bure baruta zvano Srbija, jer u svome državnopravnom okviru još uvijek drži pod svojim okriljem Vojvodinu, nekad Južnu Ugarsku, a to je oblast koja oduvijek zemoljopisno pripada srednjoj Europi. To znaju čak i Srbijanci koji žive u Novom Beogradu i Zemunu, jer je i njima poznato kada šaraju grafite po gradu, da i sam Beograd svojom boljom polovicom jeste i dio srednje Europe, a ne samo Balkana, tamo od kalemegdanske tvrđave pa nadalje. Čak i srbijanski vječni saveznik i istočni susjed Rumunjska nije kompletno dio Balkana kako to doživljavaju u Zapadnoj Europi i SAD-u ljudi koji površno i plitko studiraju svjetsku geopolitiku i onda izriču pogrešne sudove o zemljama i narodima. Spomenutoj Rumunjskoj pripada i Transilvanija, ili kako Mađari vele Erdelj, koji je trećina rumunjskoga teritorija, te je tako i Rumunjska trećinom i dio ssrednje Europe, a ne samo Balkana. Zapravo, centralna i originalna balkanska zemlja, čvor Balkana jest Bugarska. U njoj je i smješten planinski masiv zvan Balkan, te se i sam poluotok po tome naziva Balkanski poluotok. Ali, da bismo svi došli do političkoga otoka sreće, potrebno je najprije, otvoriti oči nedostatno upućenim ljudima na Zapadu na temu tko je tko i što je što na ovome uzavrelom prostoru bivše Jugoslavije i zemalja iz njezinoga okruženja.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
