Voditelj emisije “Nedjeljom u dva” prvoga programa HRT-a Aleksandar Stanković konačno je javno raskrinkan! Lokalni srbijanski portal Jugmedija.rs iz grada Leskovca na krajnjem jugu Srbije objavio je kraći razgovor sa kontroverznim voditeljem političke emisije, koja je godinama intonirana antihrvatskim porukama usred Hrvatske. Dugo godina se u hrvatskoj javnosti nagađalo i pretpostavljalo koji su razlozi Stankovićeve otvorene mržnje prema svemu što ima hrvatski predznak i što je vezano za Domovinski rat, katoličku crkvu i osnutak hrvatske države. Sad je, napokon, odgovor stigao nakon čitanja Stankovićevog intervjua datog srbijanskome portalu.On je početkom jesenas gostovao u Leskovcu u povodu održavanja tamošnjega festivala Think thank town. Tom je prigodom upriličio i prezentaciju dvaju svojih knjiga “Aca i sto faca” i zbirku poezije “Igor Mandić na mjesecu”. Domaćini skupa su posebno istaknuli da imaju osobitu čast pozdraviti svoga zemljaka Srbijanca Acu, kako vele, najboljeg promotera Srbije usred Zagreba i Hrvatske, jer njegov pokojni otac, bivši časnik JNA Dobrosav potječe iz okolice Leskovca, točnije iz sela Stubla u općini Bojnik. U Leskovcu i danas živi Stankovićeva rođena sestra Slađana Simonović, sa kojom je Aco, naravno, u stalnom kontaktu i često se posjećuju. Kao vojno lice, Stankovićev se otac zatekao na službi u vojvođanskom mjestu Bačkoj Topoli, gdje se Stanković i rodio 1970. godine. Kako je zarana ostao bez oca koji je preminuo kad je Aleksandru bilo sedam godine, 1977. sa majkom Hrvaticom, podrijetlom iz Zagorja, seli najprije u Karlovac, gdje okončava osnovnu školu 1985, kada seli u Zagreb i od tad je priča poznata. Posve slučajni žitelj Zagreba, koji nikad ne bi postao stanovnikom Hrvatske, da nije bilo iznenadne i prerane smrti njegova oca, jugosrbijanskog časnika tadašnje JNA, danas ispred kamera državne televizije u Hrvatskoj sije opaki otrov jugoslavenstva, u suštini nevješto prikrivene srbofilije.
Da je tako, daje i sam i nove potvrde takve konstatacije. U Leskovcu je posebno naglasio da mu je draga zbirka poezije njegovoga idola Igora Mandića, esejiste i kritičara općih društvenih tema od čijih se komentara svakom normalnom Hrvatu diže kosa na glavi. Stankovićev životni uzor Igor Mandić još u godinama prije izbijanja rata, tijekom sedamdesetih i osamdesetih, bio je čest gost beogradske i novosadske televizije. U tim javnim nastupima je najprostijim i najvulgarnijim riječima vrijeđao hrvatski narod, niječući čak i postojanje hrvatskoga naroda koji je Mandića nazivao imaginarnim i izmišljenim!? To je izazivalo buru oduševljenja kod pomahnitalie Srbadije koja ga je zbog takvih otvorenih antihrvatskih istupa redovito zvala u goste, ponajviše potkraj osamdesetih da bi Mandić kao formalni Hrvat takvim skandaloznim izjavama dodatno raspirivao antihrvatsko raspoloženje u Srbiji i opću histeriju prema cijeloj Hrvatskoj. Jer, Srbalji su Igora Mandića, idola Stankovićevog djetinjstva i mladosti i pozivali kao svoga mangupa ubačenog u hrvatske redove da kao etablirana i pozicionirana osoba u Hrvatskoj “vjerodostojno” Srbendama objasni kako su Hrvati “oduvijek zlonamjerni prema Srbima.” Dodatni izljev obostrane ljubavi Igora Mandića i Srbijanaca nastajao je prilikom njegovog velikosrpskog terciranja za oko i uho Srbalja o “srpskoj Sparti Crnoj Gori koja se nikad ne smije kao “kolijevka srpstva odvojiti od Srbije, baš kao ni Kosovo, koje je, kako to umišlja Stankovićev ideološki otac Igor Mandić “srce i duša Srbije i ne smije nikad biti albansko.”
Eto, na kakvim je drogama od malena Aleksandar Stanković još od malih nogu. Sad se netko još čudi kada je, kao i zašto obolio, a to datira od vremena kad još nije nosio frizuru Kodžaka i ispijao sa svojim Srbendama u Leskovcu litru konjaka. Nije zgoreg istaknuti i detalj da jugonostalgičar Stanković koji u jednom drugom intervjuu za beogradske medije napadno napominje “kako ga živciraju podjednako i Srbi i Hrvati”, ni tu izjavu kojom oba naroda trpa u isti koš, opet ništa slučajno ne poručuje. On se do kraja ne identificira ni sa Hrvatima, niti sa Srbima i to je jedan od rijetkih trenutaka iskrenosti tog ortodoksnog lažljivca. Zašto je to tako? Kraj Srbije iz koga je korijenom Stankovićev pokojni otac Dobrosav tek je 1878. godine priključen ostatku Srbije, dotadašnjem Beogradskom pašaluku. Poslije rusko – turskog rata 1876. u kome je Srbija stala na stranu Rusije, uspjela je zaposjesti i mjesta poput Niša, Leskovca, Vranja, Pirota, Prokuplja i Kuršumlije koji su do tada, kroz gotovo cijelu povijest bili bugarski i nastanjeni isključivo Bugarima. Zbog toga San Stefanskim mirovnim ugovorom, znajući za ovu povijesnu istinu, srpska saveznica Rusija najprije primorava Srbiju da odstupi sa osvojenoga područja i vrati Bugarima ono što je njihovo stoljećima. Srbija to nije učinila, već je uz potporu europskih velikih sila izdejstvovala Berlinski kongres sljedeće 1878. gdje je legalizirala svoju otimačinu bugarskoga teritorija, što im Bugari do danas nikad nisu zaboravili i oprostili. Srbijanska vlada i kralj Milan Obrenović, po zauzeću bugarskoga teritorija, koji danas čini otprilike petinu teritorija cijele uže Srbije, počeli su sustavnu srbizaciju okupiranog područja. Bugarsko pučanstvo koje je nosilo posvuda bugarska prezimena koja su završavala na ov ili na ev su preko noći državnim dekretom prisiljavali da dodaju nastvake ić, kako bi postali Srbi. Karakterističan je primjer Pirota, stoljećima bugarske karaule na sredokraći puta Sofija – Niš. Tamo su sve stanovnike tom metodom iz Bugara umjetno preveli u Srbe. Ipak, govor običnoga naroda ni danas 137 godina nakon tih događaja, nisu Srbijanci uspjeli izmijenti. Tamo se po selima oko svih spomenutih prijašnjih bugarskih mjesta govori mješavinom bugarskog i makedonskog jezika i ostatku Srbijanaca u slivu između Morave i Drine taj je ogvor posve nerazumljiv i stran, baš kao i vlaški, bolje reći rumunjski govori Timočke krajine na istoku Srbije. Taj teritorij su, također u devetnaestom stoljeću Srbi nasilno preoteli od rumunjske države i onda ga nasilno posrbili. I tamo i dan danas po selima, unatoč stoljetnom valu asimilacije, seljaci govore vlaškim jezikom, Srbijancima iz ostatka Šumadije i Pomoravlja, skroz nejasnim govorom.
Tako su eto, Srbijanci otimali kroz povijest područja ne samo od hrvatske države i hravstkog naroda zapadno od Drine i zapadno od Dunava, nego i od svojih istočnih susjeda, a svakako i od Mađara na sjeveru kojima su krali Vojvodinu, oduvijek zvanu Južna Ugarska. Jedino su ih na jugu zaustavili Albanci na Kosovu i to je ono što Srbijancima bode oči, a odjek povijesnog i vječnog gubitka Kosova im još para uši. Prema tome, narečeni srbofil Aleksandar Aco Stanković, čija je postojbina u Stubli kod Bojnika, a u blizini Leskovca, je starinom posrbljeni Bugarin, jer je iz gore iznijetog i obrazloženog zorno kako su još njegov djed ili najdalje pradjed bili u tim čisto bugarskim krajevima, čistokrvni Bugari, koji su govorili bugarski jezik kojim se i danas priča u Sofiji, Plovdivu, ili na Crnome moru u Varni i Burgasu. Nekad Stanković u Stubli kraj Bojnika bijaše Stankov. Ako mu već srbijanska B92 nije ponudila 2007. tako unosnu ponudu da svoj politički šund serijal “Nedjeljom U-DBA” preseli iz Zagreba u Beograd, mogli bi se u međuvremenu zainteresirati njegova prava braća Bugari da mu ponude emitiranje političkog “šou” prigrama na televiziji u Sofiji. Tamo bi Aco Stankov pronašao sebe i najzad bi se počeo do kraja nacionalno identificirati sa sredinom kojoj po djedovini i pripada. Ovako, ima krizu identiteta. Hrvatsku ne voli, ni sa Srbijom se nije do kraja srodio, premda svim silama to pokušava, a možda bi mogao probati sa Bugarima. Krv nije voda, a geni se prenose i do tisuću godina. A, genetikom je Aleksandar Stanković, dokazano Bugarin.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
