Pod paskom KOS-a zasigurno je bio i Feral Tribune za koji je tad vlaj Dežulović pisao

Na forumu hrvatskih integralista u kome sudjeluju pretežito domoljubni Hrvati iz Hercegovine i Dalmacije, otkriven je bitan detalj značajan za shvaćanje pogubne uloge Borisa Dežulovića na hrvatskoj javnoj sceni. Jedan forumaš Dalmatinac,odlično verziran po pitanjima etimologije i onomastike prezimena u Dalmaciji i Hercegovini dao je podatak o prezimenu Dežulović. Prema tome autoru, osnovica prezimena je u vlaškoj riječi dež uz mogući sufik ul, te se dobiva riječ dež – ul. To me navelo da istražim još nekoliko izvora informacija na tu temu. Tako na internet sajtu vlaške stranke u Srbiji stoji popis vlaških prezimena u Srbiji, među kojima je i prezime Dežulović. U samoj Rumunjskoj, koja je matična zemlja svih Vlaha Europe, pa tako i Dežulovića, prvi komunistički diktator nakon Drugog svjetskog rata i predsjednik te države prezivao se Dež (puno ime i prezime Gheorghe Gheorghiu Dej ). Na wikipediji piše da se i jedan grad u središnjem dijelu Rumunjske po njemu naziva Dej. I doista, u atlasu svijeta na zemljovidu rumunjske države u Transilvaniji postoji takav toponim i točna oznaka mjesta Dež.

Kad je sve to tako, onda nije nikakvo čudo što se Vlah Dežulović tako srodio i zbratimio sa Srbima. Od svih susjeda kojima su okruženi, Srbi jedino sa Vlasima nikad nisu ratovali, jer su po prirodi i mentalitetu istoga sklopa. Bliski Srbima i Vlasima su, dakako, i Cincari. Svi oni vole da lažu, kradu, varaju, podvaljuju. U vođenju politike na visokoj razini uvijek se služe spletkama, intrigama i vrhunski su demagozi, manipulanti i licemjeri. Tako ih je davno u svojim grandioznim djelima opisao dr. Ante Starčević. Ti opisi i karakterne crte Srba, Vlaha i Cincara vrijede i danas. Primjerice, kako bismo inače objasnili prevrtljivost i pokvarenost Borisa Dežulovića, nego tim njegovim genetskim predispozicijama da kao Vlah stalno licemjerno laže i manipulira osjećajima onih lakovjernih i naivnih ljudi koje jedino i može prevariti. Njegovu narav je najbolje i najpreciznije oslikao Velimir Bujanec u osvrtu pod naslovom In memoriam, a u povodu otkaza koji je Slobodna Dalmacija uručila Dežuloviću.

Boris Dežulović je jedini hrvatski novinar kome jugosrbijanska soldateska, zvana JNA, dopustila da nesmetano uđe u studenome 1991. u razoreni i razrušeni hrvatski grad Vukovar. Kako i danas Dežulović izjavljuje hvalisavo srbijanskim medijima koje vjerno služi, to su mu omogućili jugosrbijanski časnici na terenu samog okupiranog Vukovara. Nije teško zaključiti da se za sve pitao zloglasni ratni zločinac i krvolok Vukovaraca Veselin Šljivančanin. Bez znanja i dopuštenja tog dokazanog krvoloka vukovarskih Hrvata, u to vrijeme u okupiranome hrvatskom gradu heroju i velikom mučeniku i stradalniku, ništa se nije moglo regulirati. Taj razbojnik i kriminalac Šljivančanin je zapovjedno odgovoran i za divljanje i orgijanje i lokalnih četnika u Vukovaru, kao i uvezenih četnika iz Srbije koji su se priključili ubijanju, haranju i razaranju grada. Onda slijedi ono najvažnije. Dežulović je te 1991. godine prošetao sablasno praznim i pustim ulicama grada koji su Srbi sravnili sa zemljom. Prikazao je u svojoj reportaži istinske prizore barbarskog ubijanja jednog grada i njihovih branitelja. Očito, u tom trenutku, Dežuloviću je za trenutak proradila savjest, te je napravio jedan reportažni prikaz koji odgovara istini i u kome jasno i glasno osuđuje srbijanskoga agresora

Ostalo je, barem tada, zagonetno kako su Srbi baš Dežuloviću dopustili da napiše istinu o Vukovaru i vukovarskim braniteljima, a da ne uslijedi s njihove strane neko reagiranje na takav članak koji je plasirao u splitskom Feralu. Danas, poslije toliko vremena, kad su se sve kockice posložile u pravi mozaik, razvidno je zašto to Srbi nisu učinili. Dežulović je nedvojbeno bio čovjek srbijanskoga KOS-a, te su mu samo zato i dali slobodu govora i pisanja o njihovim zlodjelima u Vukovaru. Pod paskom KOS-a zasigurno je bio i Feral Tribune za koji je tad Dežulović pisao. Inače, nema drugog razloga zašto mu je srpska četnička banda dozvolila da nesmetano šeta Vukovarom i piše tekst u kome ih decidirano osuđuje. U to vrijeme Srbi su svijet još uvijek pokušavali zavarati floskulama “kako brane integritet Jugoslavije.” Tako im je Dežulović u pokušaju zamazivanja očiju političara na Zapadu poslužio kao dvorska luda i korisna budala. Oni su mu omogućili da formalno piše protiv njih, da bi si pribavili alibi pred svijetom kako, eto i jedan katolik i Hrvat, može nesmetano govoriti i pisati protiv njih, a da mu se zbog toga ništa ne desi. Jer, Dežulovićev patron Šljivančanin koji mu je izravno i odobrio pisanje o Vukovaru te 1991. godine već se zamjerio međunarodnoj zajednici kada nije dozvolio pristup međunarodnim promatračima onim mjestima gdje su Srbi počinili najveće zločine genocida nad Hrvatima, poglavito na Ovčari.