Prijavljujem se u Zbor Narodne Garde (ZNG) kako bi mogla braniti Hrvatsku, svoj grad i svoju obitelj. Čekajući poziv na obuku na obližnjem Opatovcu, „puškaranje“ u gradu postajalo je sve češće pa se na poziv susjeda odlučujem priključiti dečkima u Mjesnu zajednicu Nikole Demonje.
Nedugo zatim izlazi vojska JNA iz Vukovarske vojarne i radi tzv. „tampon zonu“ između Borova Naselje i Borova sela, u lažnoj namjeri prividnog mira između „zaraćenih strana“.
Moj položaj bila je sama Mjesna zajednica Nikole Demonje u Borovu Naselju a ujedno je bila i prva linija obrane prema Borovu selu. Između nas i neprijateljske prve linije bila je samo njiva zasijana kukuruzom s jedne strane, dok je s druge strane gledala prema Dunavu tj. aerodromu.
Kao prva žena koja se u tom djelu priključila obrani, a oružja nije bilo dovoljno mene su zadužili za sanitet. Svakim danom obrana je bivala sve organiziranija, ali na žalost i potreba za sanitetom sve veća. Pod kišom granata te snajperskih metaka trebalo je otići po ranjenika, pružiti mu prvu pomoć te ga prevesti u bolnicu u Vukovaru kada Hitna Pomoć nije mogla dolaziti po njih. Kada nije bilo potrebe za poslom u sanitetu, radila sam sve drugo što je trebalo.
Vrijeme je prolazilo tako je bivalo sve gore i gore, napadi sve žešći i žešći, nije bilo više čiste odjeće, hrane sve manje, bez struje i vode iz vodovoda. Jedina sreća bila je u tome što je svako drugo dvorište imalo ili bunar ili pumpu tako da smo ipak imali pitku vodu. Žene koje su bile sklonjene u podrumima kuća, gdje je to bilo moguće, kuhale su ono što bi im nabavili iz okolnih vrtova.
Snalazili smo se tko je kako znao, nije bilo lako jer grad je bio u okruženju. Morali smo se snalaziti i jedni drugima pomagati. Kada sam svojoj baki rekla da sam se prijavila u ZNG darovala mi je posvećenu krunicu koju sam nosila cijelo vrijeme oko vrata. Bilo je dana kada sam se i sama pomolila Bogu da nas čuva…. a sada kad razmislim što sam sve preživjela sa sigurnošću mogu reći da me Bog sačuvao i zaštitio od zla koje se dogodilo Vukovaru.
I za vrijeme bitke, a pogotovo nakon nje. Postoji puno događaja koje nikada neću moći zaboraviti i kojih se uvijek sjetim kad prođem određenom ulicom, kad pogledam neku kuću ili mjesto tog događaja.
Jedan od tih je susjedova ograda. Na tom smo mjestu, sve tri, moja mama, moja kćerka i ja mogle poginuti.
Kako mi u svojoj kući nismo imale podrum moja mama i kćerka bile su smještene u podrumu nekoliko kuća dalje. Sama bih povremeno dolazila iz Mjesne zajednice ih obići, ponijeti nešto iz kuće što mi je bilo potrebno kad su bila zatišja i kad se nije granatiralo, što je bilo rijetko, jer pucnjava je po gradu uvijek negdje odjekivala. Za koliko toliko siguran izlazak iz skloništa važno je bilo pričekati kraj granatiranja da bi se mogli kretati. Nakon što sam ih obišla krenuvši prema kući, preletio je avion koji je prije toga ispalio raketu blizu Mjesne zajednice. Pomislila sam da nakon toga odlazi, no on se okrenuo, i u niskom letu nas uočio.
Vidjevši ga kako se vraća pokušale smo se skloniti, iako u tom trenutku nisam niti znala da će pucati po nama. Rekla sam mami da pretrči cestu i skloni se pod jedno drvo koje je bilo u blizini. Mama me je poslušala, ali moja kćeri je umjesto pod drvo krenula u suprotnom smjeru i od straha počela udarati u ogradu. Ja sam već bila na pola puta do drveta gdje je stajala moja majka ali vidjevši svoje dijete u paničnom strahu za nju, samo sam se uspjela malo sagnuti i u zaletu uzeti je jednom rukom oko struka kako bi se uspjele skloniti pod drvo. Avion je otvorio vatru po nama no ipak nas nije pogodio. Iako sam osjetila da me nešto pošpricalo.
Kad sam došla sebi od straha, shvatila sam da su me pošpricali komadići asfalta koji je bio izrešetan od metaka. Nakon tog događaja odlučila sam potražiti način kako bih zbrinula majku i kćerku te ih iz pakla Vukovara uspješno odvela do Vinkovaca. Svakodnevno obilaženje u sklonište nosilo je rizik smrtne pogibelji a i bivalo je sve teže i teže. Kada sam znala da su one na sigurnom mogla sam voditi brigu o sebi i svemu što se događalo.
Pred sam pad grada, nekoliko dana prije 18.11., više nismo imali streljiva da bi se branili. Povukli smo se centar Borova Naselja prema TKO Borovo. Njihovi napadi nisu jenjavali nego su postajali sve žešći i sve bliži. Toliko su nam bili blizu pa smo slušali kako sa svojih tenkova puštaju Marš na Drinu i izvikuju svoj poznati proglas na predaju čiji je početak zvučao ovako:
„Ustaše i pošteni Hrvatski narode predajte se možda i preživite!!“
Tada smo ozbiljno počeli razmišljati o predaji ili odlasku u proboj. Svako je donio svoju odluku, tako i ja svoju – idem u proboj i nikada, ali nikada se neću predati pa makar zadnji metak ostavim za sebe ako se nađem u situaciji zarobljavanja. Nakon svega što sam mjesecima vidjela, jednostavno sam znala da se ne smijem predati. Tako sam dogovorila s bratićem susret kod Pijace te zajednički odlazak u proboj. S nama su još trebali ići dva pripadnika postrojbe Tigrova. Vrijeme je odmicalo, on nije dolazio, vratio se do Komerca kako bi se pozdravio s roditeljima koji su tamo bili u skloništu sa još 3000 civila, ranjenika, žena i djece.
Blizu nas se okupila već povelika grupa ljudi koji su isto željeli krenuti u proboj, razgovarali o tome što tko namjerava napraviti. Dogovor je pao da svi idemo odmah zajedno u proboj, a ja sam zamolila da ne krenu bez mene jer trebam naći bratića. Dva pripadnika Tigrova sa mnom su krenuli do TKO Borovo, ali kada smo došli blizu vidjeli smo tenkove koji su ušli u Naselje te zauzeli tvornicu tako da su se parkirali na ulaz. Vidjevši da ne možemo u tvornicu vratili smo se nazad bez bratića kojeg više nismo imali vremena tražiti. (bratić je ubijen od strane četnika isti dan od ranjavanja snajperom)
U jednom trenutku više nisam imala strpljenja čekati i rekla sam da idem bez obzira na njih. Vidjevši četnike kako bezbrižno šeću na ulazu u tvornicu shvatila sam da će i nas tako i zarobiti ako ne krenemo. Krenuli smo pužući kroz travu do željezničke stanice pa pretrčali cestu prema nogometnom igralištu Radnički, do kuće pokraj crkvice. Tu smo se spustili u podrum jer smo bili jako umorni i žedni, da se malo odmorimo. U svoj muci tu smo zaspali, svi do jednoga! Čim je počelo svitanje išli smo dalje na Buđak. Dolaskom do mosta na Vuki, kojeg nismo mogli prijeći jer su zapucali na nas iz mitraljeza, a srećom nitko nije bio ranjen, sakrili smo se u jedno dvorište i počeli se dogovarati – ići prema Bogdanovcima ili tu ispod mosta pregaziti Vuku i prepuzati čistinu do šume Đergaj. Kako nisam bila sigurna može li se doći do Bogdanovaca, a i znali smo da su Bogdanovci pali u njihove ruke, odlučila sam prijeći Vuku i nekako stići do šume. Nikako se nismo uspjeli usuglasiti pa je tako nas troje krenulo preko Vuke i prepuzalo ledinu te stiglo do šume, dok su drugi krenuli prema Bogdanovcima .
Nakon 10 dana dugog prolaska mukotrpnog i neizvjesnog proboja, u kojem su na nas ponovo više puta pucali sve troje smo ranjeni, ali smo ipak živi uspjeli izaći u Vinkovce.
Iz Vinkovaca sam stigla u Zagreb gdje sam se poslije oporavka vratila u 204. Vukovarsku brigadu u Rakitju a kasnije i u 5. gardijsku brigadu.
Violeta Eta Grdić
pripremio Ivan Dujmić