Rijetko koji narod u Europi je samo za posljednjih stotinu godina izazvao toliki broj oružanih sukoba kao što su to učinili Srbi. Svima su nam još u sjećanju devedesete I velikosrpsko ratno divljanje I barbarsko vojevanje počev o Slovenije, zatim Hrvatske, Bosne I Hercegovine I naposlijetku do Kosova. Obično se smatra I u krugovima učenih ljudi prihvaća kao znanstveni postulat da srbijanski megalomanski I kleptomanski projekat Velike Srbije datira tek iz prve polovice devetnaestoga stoljeća. To je tek uvjetno rečeno točno, jer je tada 1844. “Načertanije” napisao Ilija Garašanin I time samo ozvaničio ono što je iza kulisa u sklopu srbijanske inteligencije i osobito crkve poprimalo obrise još potkraj sedamnaestoga stoljeća. U prilog tome govore i zemljovidi “Školskog istorijskog atlasa”, tiskanih od daleke 1969. godine. Od tada taj je atlas doživio bezbroj izdanja, koja su bez ikakvih izmjena imale do današnjih dana četrdeset šest izdanja. Priredio ga je zavod za udžebenike i nastavna sredstva u Beogradu i on je i dalje u službenoj uporabi u svim osnovnim i srednjim školama u Srbiji, kao i na Filozofskome fakultetu na odsjeku izučavanja povijesti civilizacije. Sadržinom kartografskih radova što ih je priredio Željko Škalamera, uz asisteniciju Relje Novakovića, Gavre Škrivanića i Vladimira Stojančevića, ovaj atlas je katastrofalna podloga za masovnu indoktrinaciju srbijanske mladeži još od školskog uzrasta i sveopću velikosrpsku pomamu. Čitava niska srpskih zemljovida kroz stoljeća lažno prikazuje veličinu teritorija srpskih država kroz povijest, a nasuprot tome krivotvori i umanjuje dimenzije Hrvatske tijekom povijesnog razvitka hrvatske države. Očito su i još koncem davnih šezdesetih godina prošloga vijeka Srbijanci u državi kojom je dirigirao Tito imali bezuvjetnu potporu za ovako smišljene i sračunate falcifikate.Na šezdeset četiri stranice atlasa prezenirani su zemljovidi europskih zemalja i djelomično i ostalih kontinenata. Posebnu pozornost privukao je zemljovid pod nazivom “Jurisdikcija Pećke patrijaršije oko 1669. godine.” Na njoj su jasno ocrtane konture imaginarnoga srpskog državnog prostora koji se u njihovoj mašti poklapa sa teritorijem prostiranja pravoslavnih srpskih crkava i manastira. Gdje god su se Srbi kao prebjezi doseljavali, dotle je u njihovoj nacionalnoj opsjeni trebala biti i Srbija!? Ni činjanica da su ih na sve četiri strane svijeta selili pretežito Turci kao svoju vojničku prethodnicu i sluge, njih uopće ne smeta da do današnjih dana svojataju krajeve koje nikad nisu sami zaposjeli ognjem i mačem kao što su to kroz borbe činili ostali narodi. No, Srbi moraju u svemu biti iznimka, pa i u tome. Za sve Hrvate je osobito zanimljivo da su Srbi još te 1669. godine samovoljno, provokativno i bezobrazno zapadne granice pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije smjestili sve do Ljubljane!? Cijelu Hrvatsku, uključujući i Zagreb Srbi su u crkvenom pogledu proglasili “svojim teritorijem!” Granični grad prema Austriji im je Senj, te zapadno od Senja sve pripada Austriji. Kao svoje važnije utvrde na ovom zemljovidu srpska pravoslavna crkva označava legendom na zemljovidu Karlovac i Sisak, a značajnija mjesta su im i Gomirje, Metlika i Varaždin. U sastav Pećke patrijaršije ulazi po Srbima i gotovo trećina današnje Slovenije. Na sjeveru poklopili su svojim nezajažljivim apetitima cijelu Mađarsku. Budimpeštu ucrtavaju kao svoju važnu utvrdu, a to su pokušali potkrijepiti i grafičkim prikazom episkopije iz 1557. koju su podigli u Sent Andreji, te umišljaju da je to dostatno da progutaju i cijelu Budimpeštu. Od ozemlja današnje Mađarske poštedjeli su samo Ger na sjeverozapadu te zemlje. To je jedini mađarski grad koji nikad nije pao pod Turke i nezasiti Srbi su ga odlučili ostaviti izvan svoje zone. Krajnja sjeverna točka teritorijalnog dosega im je glavni grad Slovačke Bratislava. Srbi su u mađarskim zemljama, baš kao i u svim hrvatskim povijesnim zemljama zapadno od Drine i Dunava uvijek bili samo uljezi, ali to ih ne smeta da, eto, stoljećima prisvajaju drsko ono što nije njihovo i na šta su došli na turskim bajunatima.
Na istoku prema današnjoj Rumunjskoj graničnu kotu su postavili u Velikom varadinu, današnjoj Oradei i usput je posebno ucrtali kao svoju bitnu utvrdu. Temišvar, Arad, Lugoš, Sebeš, Rešica… gradovi koji su kao i spomenuta Oradea u današnjoj rumunjskoj državi su ovdje ubicirani duboko u srpskom teritoriju. Koliko je to srpsko posezanje za tuđim zemljama nevjerojatno, pokazuje i njihov odnos baš prema njima srodnim Rumunjima iliti Vlasima, njihovim jedinim susjedima sa kojima još nisu zaratili kroz burnu povijest. Prisvojili su toliki broj njihovih gradova u koje su Srbi stigli kao pridošlice i bjegunci sa Kosova i iz sjeverne Makedonije pod patrijarsima Arsenijem Čarnojevićem i Arsenijem Jovanovićem Šakabentom. To se zbilo u dvije velike seobe Srba na sjever na proctor južne Ugarske 1690. i 1735. godine. Srbi su se tad neočekivano kao do tada mirne, pokorne i nadasve poslušne sluge Turaka, po prvi puta digli na oružje u nadi da će se osloboditi od Turaka. neposredni povod je bio rat koji je Austrija povela protiv Turske, te su se i Srbi priključili. Kad je Turska nakon početnih pobjeda Austrijanaca, preuzela inicijativu i dobila oba rata, Srbi se u strahu od turske odmazde i represije, pod vodstvom patrijarha masovno sele sa Kosova i sjevera Makedonije daleko prema jugu. Tamošnji kršćanski živalj koji su činili pretežito Mađari i Rumunji primio ih je s dobrodošlicom i pružio im utočište i ne sluteći da su i prije ta dva velika vala doseljavanja 1690. i 1734. Srbi skovali plan preko Pećke patrijaršije da im tijekom vremena polako preotmu njihovu zemlju i proglase je jednog dana Srbijom. Da se to uistinu obistinilo, ilustriraju nam i pregovori iz Versaja 1919, nekoliko stoljeća nakon doseljavanja Srba na životni proctor Mađara i Rumunja. Srbi su preko svoga geografa i etnologa Jovana Cvijića sačinili elaborate tadašnjoj Ligi naroda u kome traže da u sastav novostvorene kraljevine SHS uđu i Segedin, Pečuh i Baja iz Mađarske, odnosno Temišvar, Arad i Rešica od važnijih pograničnih rumunjskih gradova. Doduše, u Pečuhu i Baji je tad bio i razmjerno značajan broj Hrvata doseljenih u srednjem vijeku sa prostora današnje Bosne i Hercegovine, ali je Mađara tamo bilo vise i ta tri grada su ostala u Mađarskoj. Oko rumunjskoh gradova u Banatu srbijanska vlada predvođena Nikolom Pašićem vodila je burnu diskusiju sa rumunjskim ministrom inozemnih poslova Segerčeanuom. Srbi su htjeli Arad, Rešicu i posebice Temišvar iako su znali da su u svim tim gradovima totalna manjina, ali su u svojoj halapljivosti i pohlepi istrajali do svršetka pregovora. Na kraju Rumunjima je pripalo sve to pomenuto uključujući i najveći grad banatske regije Temišvar, na koji su Srbi bacilli oko premda je u njemu bilo vise i Mađara i Rumunja i Nijemaca. Da nije bilo srpskoga znamenitog znanstvenika Mihaila Pupina koji je živio tad u SAD-u, Srbi ne bi dobili ni ovaj manji dio Banata koji danas posjeduju jer su tad na tome području bili naspram mješavitoga pučanstva Mađara, Nijemaca i Rumunja tek relativna većina. Putin je bio rodom Banaćanin, utjecajan na američkoga predsjednika i samo njegovom zaslugom Rumunjska nije dobila sve zaključno sa Pančevom na dvedeset pet kilometara od Beograda, odnosno cijeli ostatak Banata do rijeke Tise kao granice.
Prema Bugarima sa kojima je Srbija od svoga postanka imala vise ratnih sukoba nego sa bilo kojim drugim narodom, Srbi također, nisu bili izdašni, Dapače, protegli su svoju granicu Pećke patrijaršije na nekoliko desetaka kilometara južno od Sofije, koju su također, obilježili kao svoju važnu utvrdu i episkopiju. Naijistočnija kota na bugarskome teritoriju je duboko u predijelu današnje Bugarske kod grada Tatar Pazardžika. Ali, kuriozitet je da dio današnje jugoistočne Srbije nisu Srbi 1669. uopće uračunali kao dio svoga teritorija. To su vlaški krajevi oko rijeke Timok, dakle Zaječar, Bor, Majdanpek, Kladovo, a na samom jugu i Pirot. No, čim su se malo pridigli nakon dva ustanka protiv Turaka 1804. i 1815. godine uspjeli su po prvi puta u povijesti tu regiju istoka Srbije preoteti od Rumunja i Bugara koji su tamo stoljećima bili jeddini starosjedioci. Sve su to Srbi brzo posrbili, ukinuli vlašku crkvu, pretvorili je u srpsku i nametnuli svoj jezik i pismo. Otuda je podrijetlom i zloglasni Nikola Pašić utemeljitelj srpskih radikala u devetanestome stoljeću i vodeći srpski ultranacionalista i u vrijeme Obrenovića i Karađorđevića. Kao potomak posrbljenih Vlaha imao je posebnu potrebu da bude najveći Srbin svoga vremena. Srbima su se svidjeli ti krajevi na jugoistoku današnje Srbije, premda ostatak Srbijanaca, znajući da nikad nisu bili izvorno srpski, nego osvojeni i asimilirani, i danas u žargonu stanovnike jugoistoka Srbije posprdno nazivaju Bugarima na jugu i Vlasima na istoku. Znaju oni odlično što su tamošnji ljudi korijenom, te ih ni sad skoro 150 godina poslije osvajanja i pripajanja tih krajeva Srbiji, ipak, i kroz te nadimke naglašavaju tuđim i stranim i nedostatno srpskim. Ali, jasno, ne pada im na pamet da ih se bilo kad odreknu i vrate onima kojima su skoro jedno tisućljeće od Velike seobe naroda pripadali. Jer, na istoku Srbije ima dosta ruda željeza, bakra, cinka, a u oblasti Majdanpeka i zaliha zlata u dolini rijeke Pek. U Stigu kod Požarevca je i nalazište nafte. Sve to Srbi slabo eksploatiraju, čuvaju to blago koje su zaposjeli i oteli od drugih. Na krajnjem jugu Pećka patrijaršija je 1669. godine imala aspiracije sve do doline Vardara u oblasti grada Velesa koji je u komunizmu imao i Titov predznak u imenu. Skopje, Tetovo i Kumanovo su od većih makedonskih gradova upisani kao srpski. Skopje je obilježeno kao stara srpska episkopija još iz vremna cara Dušana koji je tamo vladao tek devet godina, dok je Bugarima pripalo preostalih devet stotina godina dominacije u Makedoniji. Sve te činjenice nisu spriječile Srbe da od Bugara otkinu te oblasti i pripišu sebi od iskona. Bugarima su “velikodušno” ostavili Ohrid kao centar Ohridske arhiepiskopije, te spomenuti Veles, zatim u pelagonijskom dijelu Makedonije Pripel, Đevđeliju i Bitolu. Sve ostalo Srbi su crkveno, time po njima analogno, i državno prigrabili sebi, uključujući i Štip i Strumicu na istoku današnje Makedonije gdje oduvijek žive samo Bugari. Strumica je tek poslije prvog svjetskog rata ušla u sastav Makedonije, time i SHS-a jer je do tada bila grad u Bugarskoj, a u Štipu su oduvijek nosili transparente bugarskih znamenitih ličnosti, kao recimo vođe bugarsko – makedonskog ustanka protiv Turaka Goce Delčeva iz 1903. godine i pregršt drugih Bugara. Narod tamo oduvijek govori bugarski, ali Srbi su iz njima znanih razloga željeli i u bezuspješno svijet da je to njihovo, a ne bugarsko. Suvremeni svjetski povjesničari ustvrdili su podatak da je Makedonija kroz povijest samo dvadeset godina bila dio srpske srednjevjekovne države. Sve ostalo od ranog srednjeg vijeka, pa do Novog vijeka i modernog današnjeg doba tamo pripada Bugarima.
Kao što su stoljećima zaslugom Turaka, Srbi Hrvatima preotimali etnički i političkim sredstvima Bosnu i Hercegovinu, iskonsku hrvatsku zemlju, tim istim receptom su krali i svojatali ogromna bugraska prostranstva, a Makedonija je rječit primjer. Na sjeveru ove zamišljene crkveno državne papazjanije zvane zemljovid prema jurisdikciji Pećke patrijaršije iz 1669, Srbi su prisvojili skoro čitavu mađarsku kao svoj državni teritorij, iako su tamo, već opisano pobjegli pred najezdom Turaka sa prostora Kosova i sjeverne Makedonije. U jednome trenutku koncem sedamnaestog vijeka u okolici Budimpešte bio je podjednak broj Mađara i Srba. Taj fenomen je lako objašnjiv. Mađare us kao i Hrvate, rimokatolike i velike borce protiv Turaka, islamski osvajači surovo progonili i Mađari su bježali sa svojih ognjišta na sve strane. Srbi su kao turske sluge koncem sedamnaestog stoljeća umalo ostvarili brojčanu prevagu. Tek kad su u protuturskome ratu od 1683 – 1699. Mađari, skupa sa Hrvatima istjerali Turke iz tih područja, Mađari su smislili kako da doskoče Srbima. Dio su ih asimilirali u Mađare, a drugi dio su kao turske doušnike iselili van svojih granica i samo zato Mađarska nije doživjela totalnu srbizaciju vlastite zemlje što se, nažalost, dogodilo u to daleko vrijeme sa hrvatskim povijesnim područjima današnje sjeverozapadne Bosne, gdje sad obitavaju Srbi i muslimani, te sa Likom, Banovinom i Kordunom, kao i manjim dijelom u Dalmaciji i Slavoniji. Znakovito je da se Srbi u omeđivanju svojih zamišljenih granica, evo i do ove 2015. godine pozivaju na granice turskih osvajanja, pa tamo dokle su doprli Turci, oni kao njihove sluge, smatraju da su i njihovi zakoniti nasljednici koji polažu pravo na tuđu zemlju. Ovaj bitan detalj svi hrvatski političari su mogli podastrijeti bilo kom inozemnom političkom čimbeniku kao vrhunski dokaz srbijanskoga lopovluka, laži, obmane i dovođenja u zabludu neupućenih stranaca koji ne moraju do tančina poznavati povijest ovih krajeva. Napokon, na jugu Pećke patrijaršije, kao rubni grad koji pripada Srbima po njihovim nazorima je Skadar, upisan kao i sijaset drugih kao važna srpska utvrda. Na krajnjem jugu, Srbi tako stigoše u svojim sanjanjima sve do blizine Drača u današnjoj Albaniji. Kad je sve to tako plasirano srbijanskoj mladeži u školskim klupama, još od najmlađeg uzrasta, pa sve do sveučilišne razine gdje studiozno izučavaju povijest, kako očekivati od toga naroda bilo kakav normalan rezon, komunikaciju i ophođenje sa bilo kojim susjedom. Vidimo razvidno iz svega priloženog da su Srbi desetljećima kroz ovakve zemljovide u školama sustavno kljukani lažima koje oni bespogovorno usvajaju kao istine. I onda povedu seriju osvajačkih ratova vjerujući kako “brane” svoje. Rađaju se, žive i umiru u uvjerenju da je “njihovo” ono što u zbilji nikad nije bilo u njihovom posjedu. Kao turske sluge identificirali su se sa nasljeđem turskih osvajanja i turska zaposjedanja tuđih teritorija proglasili za vlastita. U ovom osvrtu posebno značajno mjesto zauzima Hrvatska jer je jedina zemlja van dometa Osmanskoga carstva koju su još daleke 1669. srpski crkvenjaci prisvojili za sebe, pa čak i trećinu Slovenije sa glavnim gradom Ljubljanom. Dok se Srbi, srpska politika i srpska crkva i akademija znanosti SANU kao legitimni sljednici ovakve srpske politike još od 1669. godine ne odreknu ovih teritorijalnih posezanja za hrvatskim zemljama, nema prave uspostave mira i razumjevanja među narodima. Zorno je da Srbi, na sebi svojstven način, polažu pravo i na goleme teritorije svih susjeda, koje u sklopu svoje sadašnje Srbije, također, pokušavaju svim silama asimilirati. Rumunje kao Rumunje priznaju u Banatu, no u istočnoj Srbiji su izmislili naciju Vlahe, što je samo sinonim za Rumunje. Govore istim jezikom, imaju iste običaje, tradiciju, narodnu nošnju, isto pismo, jezik i crkvu. Isti je slučaj sa Bugarima, čije su kolokvijalne nazive Šopovi i Torlaci Srbi bezuspješno pokušali premetnuti u nacionalna obilježja. Za Albance iz oblasti oko Prizrena i Šar planine izmislili su naziv Goranci, jer žive u Gori. Da žive i dolini, vjerojatno bi ih nazvali dolinari, a da su u blizini nekog potoka, postali bi potočari. Odavno je poznato da Hrvate na sjeveru Bačke Srbi masovno u narodnosnom smislu tretiraju kao izmišljeni narod Bunjevaca, samo zato što su tamošnji Hrvati stigli na sjever Bačke pretežito iz kraja pokraj rijeke Bune u Hercegovini. Srbi u nadjevanju naroda nisu, dakle, nimalo inventivni, ali, eto, njihova ludost, glupost i budalaštine kojima se kroz povijest stalno služe, traju i dalje. Dok mladi naraštaji u Srbiji stasavaju na ovakvim srbijanskim umotvorinama, nema napretka i boljitka u nekom pozitivnom evoluiranju Srba i puta ka spoznaji istine o sebi i o drugima.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
