Za svakoga Hrvata je najzanimljiviji prikaz Hrvatske na zemljovidu zvanom “Nastanak Jugoslavije.” Tu su, na sveopće iznenađenje, Srbi pokazali simbolične naznake osjećaja za realnost i činjenice. To vjerojatno dolazi otuda što je to dio novije povijesti, te su im se samo iz tog razloga krivotvorenja zemljovida učinila uzaludnim poslom, a ne zbog neke njihove unutarnje potrebe da preispitaju prethodna pogrešna povijesna stajališta. Hrvatska je tu predstavljena u istinskome obujmu sa svim teritorijima koje je unijela u kraljevinu SHS, uključujući i cijeli Srijem na istoku sa Zemunom kao graničnim gradom, a na jugu uz Dalmaciju istom bojom je šrafirana i Boka Kotorska sa svojim centralnim gradom Kotorom. No, da bi ostali dosljedni svojoj znanstvenoj nedosljednosti, Srbi nisu odoljeli da županije Hrvatske, Slavonije i Vojvodine, skupa sa Likom, Banovinom i Kordunom, obilježe žutom bojom, a Dalmaciju sa Bokom Kotorskom zelenom bojom.
Patološki prevaranti ne mogu se suspregnuti od izvrtanja činjenica ni prigodom prikaza ovoga, naizgled nešto korektnijeg zemljovida, te umjetno odvajaju kontinentalnu Hrvatsku od primorske, južne Hrvatske. Srbijanci odlično znadu da je Hrvatski Sabor desetljećima prije osnutka kraljevine SHS proglasio državno sjedinjenje kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske, ali bizantski lažovi i lopovi ostaju vjerni svojim načelima podvale i prijevare ostatka svijeta.
Srbi su tijekom povijesti prisvojili bezbroj hrvatskih velikana, uvijek uz različite i iracionalne izgovore koji nemaju nikakva znanstvena uporišta. Kako nemaju vlastitih znamenitih ličnosti, Hrvati su im se učinili, očito, najprikladnijim za masovne pokušaje posrbljavanja. Zasigurno, to čine samo zato što nema velikih jezičnih barijera kao što ih Srbi imaju sa ostalim susjedima, primjerice sa Bugarima, Rumunjima, Mađarima ili Albancima. Ti narodi govore Srbima potpuno nerazumljivim jezicima i samo zbog toga Srbi nisu posegnuli za masovnim posrbljavanjem poznatih osoba iz tih naroda. Ipak, jedna od iznimki je albanski junak Skender – beg, legendarni borac protiv Turaka u srednjem vijeku. Pošto je bio veliki ratnik, Srba se to, očito, toliko dojmilo da su ga uvrstili među svoje heroje kojih nemaju u izobilju. Dakako, Hrvati su najveće povijesne žrtve srpske akcije nacionalnog posrbljavanja i pokvarenog i amoralnog svojatanja
glasovitih hrvatskih ljudi kroz povijest civilizacije. Ovdje bismo na podugačkom popisu izuzeli samo imena Hrvata komunista iz Drugog svjetskog rata koji su se u partizanima borili za ideju jugoslavenstva, podupirući time i širenje srpstva na račun hrvatstva. Da li su to činili voljno ili nesvjesno, nije sad najbitnije. Tek Ivo Lola Ribar, Ivan Goran Kovačić, Vladimir Nazor, Franjo Kluz, Rudi Čajavec, Josip Kraš, Marko Orešković i mnogi drugi koji su proglašeni u komunističkoj Jugoslaviji narodnim herojima, bili su poklonici ideja anacionalnog, odrođenog Hrvata Josipa Broza, zvanog Tito, uz plejadu poratnih komunističkih političara tipa Vladimira Bakarića koji su kao Jugoslaveni bili podložni poltronisanju i služenju velikosrbima u Beogradu. To isto čini i danas izdajnička ljevica u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, zastupajući i promičući velikodržavni projekat iz države sa udaljenog dalekog istoka u odnosu na
Hrvatsku. To je, jasno, Srbija. Stoga, za Hrvate komuniste iz razdoblja NOB-a od 1941 – 1945. se može reći da su kao i hrvatski komunisti i današnji socijaldemokrati sami dragovoljno napravili otklon od izvornog hrvatstva, a Srbi su taj poriv samo materijalizirali u svoju korist onako kako samo oni to umiju.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
