Koliko su neslućeni razmjeri srbijanske gramzivosti i žudnje sa prisvajanjem svih hrvatskih velikana u povijesti je opće poznata stvar. Na zemljovidima svojih atlasa iz kojih proučavaju povijest Hrvatske uočljivo je kako samo osiono i beskurpulozno stvaraju umjetnu sliku o vlastitoj lažnoj veličini u prošlosti, umanjujući na svakom koraku značaj i domete u razvitku hrvatske državnosti. To seže od prikaza najranijih doseljavanja naroda na prostor jugoistoka Europe. Hrvatsku kralja Tomislava i Petra Krešimira IV iz desetoga odnosno jedanaestoga stoljeća osjenčili su na zemljovidu u što manjem teritorijalnom opsegu, a tada nepostojeću Srbiju prikazali većom nego što je i u njezinim snovima mogla biti u to vrijeme jer Srbije tada nije ni bilo. Zvala se Raška i bila je sve do 822. godine sastavnim dijelom hrvatskoga kraljevstva. Takve slike u srbijanskome atlasu, naravno, nema, jer bi pojava takvoga zemljovida i same Srbe natjerala na razmišljenje o dubini vlastitih samoobmana koje podmeću i drugima kao svoju “istinu.” Premda svi znademo na temelju brojnih povijesnih dokumenata da su istočne granice Hrvatske od doseljenja Hrvata 626. godine pa sve do kraja dinastije Trpimirovića i posljednjega narodnog kralja Zvonimira išle od Sutle na zapadu do Drine na istoku, lažljivi Srbijanci su tu istinu sakrili i plasirali svoje krivotvorine, posebice glede hrvatskih granica na istoku i jugu.
Na istoku Hrvatsku u doba najvećega hrvatskog kralja Tomislava ocrtavaju do srednjega toka rijeke Bosne, odakle je pomiču ka zapadu, pripisujući ta rubna područja tada još nepostojećoj državi Bosni. Već u startu osporavaju značaj i veličinu hrvatske države od samog njenog osnutka, onda kada srpske države i srpskoga naroda još nije ni bilo niti u začetku. No, to lažljivcima nije zapreka da posebnom zelenom bojom označe izmišljenu, sjedinjenu “Krštenu Bosnu i Srbiju” kao jedinstvenu državu!? Istočne granice Hrvatske označili su do Slavonskoga Broda, a u doba Krešimira IV Ugarsku su ucrtali sve do Pakraca i Daruvara!? Paganiju sa otocima Bračem i Korčulom, kao i poluotokom Pelješcem prikazuju kao tobože neovisni teritorij koji nema veze niti sa Hrvatskom, niti sa njima znanom, fiktivnom “Krštenom Bosnom i Srbijom.” Najvažniji grad primorske Paganije je Mokron na mjestu današnje Makarske. Zahumlje koje obuhvaća najveći dio Hercegovine su, također, izuzeli izvan Hrvatske, ali i izvan fantomske i izmišljene zajednice Bosne i Srbije,
o kojima nema u to vrijeme nikakvih povijesnih zapisa. Travuniju, današnju istočnu Hercegovinu sa centrom u Trebinju i Duklju, suvremenu Crnu Goru, drsko i bezobzirno su prisvojili i ucrtali kao dio “bosansko – srpske države.” U vrijeme Petra Krešimira koji je vladao do 1074. godine. lažnoj i još nepostojećoj Srbiji su pridodali i cijelo Zahumlje, kao i Korčulu i Pelješac. Tu je već Bosna prikazana i kao odvojena od Srbije kao mali teritorij od srednjeg Podrinja na istoku do Jajca na zapadu.. Bizant po njima drži sve od Bijeljine i Tuzle, pa do Doboja. U oblast Bizanta uključili su falsifikatori iz Srbije i cijelu Posavinu. Zanimljivo, na zemljovidu iz 1300. godine bili su, začudo, darežljiviji prema Hrvatima, te su istok Hrvatske označili do Srijemske Mitrovice, ali su zapad Srbije protegli čak do Omiša!? Bosnu i Donje Kraje
pod vlašću hrvatskoga bana Pavla Šubića, kojeg će kasnije Srbijanci pokušati prisvojiti kao svog vladara, su na tom zemljovidu iz 1300. predstavili kao oblasti sjedinjene sa državom Hrvatskom u jednu cjelinu. Tek tu priznaju da su 1300. godine Hrvatska i Bosna jedinstvena cjelina. Ali, u uvodu u povijest ovih prostora, Bosnu i Hercegovinu svojataju kao, tobože, srpsku zemlju, kao i uvijek bez ikakvih materijalnih dokaza. Jer, njihova bujna mašta radi svašta.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
