Srbi, koji su se odrekli svoga izvornog imena Rašani, ukrali jezik od Hrvata, pisane zakonske akte od Grka, sa Bugarinom prvim svojim povijesnim patrijarhom, bahato drugim narodima, a osobito Hrvatima, drže slovo o postanku naroda, država, crkve, jezika, pisma, tradicije. Sve to oni kao totalni očajnici nemaju, te iz zlobe i pakosti drugima podvaljuju da su tikve bez korijena. Suvremeni srpski povjesničari mlađe generacije poput Srđana Pirivatrića i Predraga Markovića na predavanjima satova povijesti osmjelili su se kazati istinu koja polako, ali stidljivo prodire u srbijansku javnost. Obojica tvrde da Srbi sve do pada pod Turke nisu imali nikakve nacionalne svijesti, već su sebe zvali seljacima, ili po današnjem kolokvijalnom izričaju gedžama, što je izraz pozajmljen od turskog naziva za srbijanske seljake. U zavisti, ljubomori i sujeti koja kulminira mržnjom, Srbi će ustvrditi kako nitko u srednjem vijeku, pa ni Hrvati nisu imali nacionalne svijesti. Dakle, kad nisu oni imali nacionalne
pripadnosti, onda im je psihološko rasterećenje da i drugoga ubace u isti koš sa sobom i tako zaliječe svoje ranjene duše. Srbi su od Hrvata ukrali ne samo jezik, nego i sva prezimena koja danas nose, jer su kao narod dobili zvanična i trajna prezimena tek 1856. ukazom tadašnjeg srbijanskog kneza Aleksandra Prvog Karađorđevića. Znači, nijedan srbijanski gedža nema rodoslov dulji od stotinu pedest godina, dok ima dosta Hrvata koji znaju svoje pretke i do više od pola tisućljeća unatrag, a neki Hrvati i više od toga. I posrbljeni Hrvati u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori imaju, također, rodoslove duge i po nekoliko stoljeća, jer su bili izvan ozračja srbijanskog primitivnog i kulturno nazadnog društva, te su i u tome za nijansu napredniji od srbijanskih gedža iz matice prekodrinskih Srba. Kod većine naroda u svijetu zemlja matica svojim višim stupnjem civiliziranog razvoja
privlači snagom magneta sunarodnjake iz okruženja i dalje dijaspore. Srbi su i na tom polju negativni fenomen.Srbijanska matična zemlja, kako je u ovom članku objašnjeno, svemu je kulturna dekadencija u usporedbi sa državama u srbijanskome susjedstvu iz koje Srbi hrle u svoju maticu. To vrijedi i za zemlje iz Zapadne Europe i one preko Atlantika gdje su mnogi Srbi pronašli mjesto pod suncem. Idući trbuhom za kruhom našli su egzistenciju koju im ekonomski nerazvijena i nazadna Srbija nije mogla priuštiti. Zato preostalim Srbijancima u Srbiji ostaje samo lebdenje u oblacima o narcisoidnoj fascinaciji vlastitom grandomanijom i uživanjem u srpskim mitovima i legendama. To tvrdoglavo pokušavaju reklamirati i pred svijetom prodajom magle. U te njihove basne braće Grim nitko ozbiljan ne vjeruje. Nesretnici samo time izazivaju podsmijeh i sažaljenje. Kako i očekuju da ih podrži bilo tko normalan kad tom istom zapadnom svijetu priređuju usred Beograda znanstvene skupove na kojima ljudima iz diplomatskoga kora objašnjavaju da je i Vinston Čerčil
Srbin i ni manje, ni više vanbračni sin srpskoga kralja Milana Obrenovića. Za francuskoga pisca Onore De Balzaka odavno pričaju kako je potomak crnogorske dinastije Balšića. Kad kažu crnogorske, misle u biti srpske dinastije, jer Crnogorce ne priznaju kao narod. Jedina istina je da su Balšići u Crnoj Gori bili katolici i Hrvati, a kako god, Balzak nema nikakve veze sa Balšićima. Srpkinjom su nazvali i slavnu holivudsku glumicu Ketrin Oksenberg na čije su se podrijetlo Srbi okomili još dok je igrala u sapunskoj seriji “Dinastija.” Za očekivati je da početkom srpnja prilikom posjeta Angele Merkel Beogradu Srbi njemačkoj kancelarki plasiraju svoju staru teoriju o srpskom podrijetlu Bizmarka, ujedinitelja moderne njemačke države u devetnaestom stoljeću. Međutim, ona im tom prigodom donosi set ozbiljnih pitanja na koja Srbi ne žele imati racionalan odgovor. To su pitanja priznanja države
Kosovo, pristanka Srbije da zvanično i po prvi puta prizna genocid u Srebrenici, te uvođenje sankcija Rusiji i konkretno, a ne samo deklarativno distanciranje od genocidne tvorevine Republike Srpske i njezinoga lidera Milorada Dodika. Već sad je razvidno da neće imati snage odbaciti političko savezništvo sa Rusijom nasilnika i ruskog dikatora Vladimira Putina, a još manje će imati intelektualnih i moralnih kapaciteta da priznaju neovisnost Kosova. Onaj dodatni i posljednji uvjet vezan za poglavlja oko pravosuđa, pojavio se tek prošloga tjedna. Iz EU poručuju Srbiji da se moraju otkriti i zatvorski kazniti nalogodavci ubojstva bivšega premijera Zorana Đinđića. Kako se ni Nikolić, niti Vučić, već dvije godine ne odazivaju pozivima tužiteljstva da svjedoče na sudu o političkoj pozadini te političke likvidacije, jasno je svakom da se obojica boje odmotavanja klupka pred sudom. Tamo bi unakrsnim
propitivanjem svjedoka suci mogli doći do zaključka da Vučiću i Nikoliću nisu čiste ruke u tome zločinu. O tome mediji u Srbiji uporno šute pune dvije godine. Zato im svima zajedno kao duševna hrana ostaje verbalno bombardiranje svakoga i svega, a posebice Hrvata. Srbi su iskompleksirani i frustrirani Hrvatskom i Hrvatima. Da je tako, govori i najsvježiji nastup ludila šizofrenog manijaka Aleksandra Vulina usred Hrvatske. Ciganin Vulin veže konja tamo gdje mu gazda Aleksandar Vučić kaže. Što on govori javno, to Vučić isto misli, ali u potaji. Ali, mitomanski i kleptomanski snovi koje obojica snuju, raspršili su im se još 1995. kao mjehur od sapunice. Poraženi, pregaženi i poniženi za sva vremena u veličanstvenoj Oluji, izgubiše Srbi svoje slatke snove duge nekoliko stoljeća i prenošene s koljena na koljeno srpskih naraštaja. Što bi rekao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman: “Oni odoše sa
hrvatske zemlje kao da ih nikad nije ni bilo.” Sad su im ostale samo iluzije. To je Srbima posljednji i najveći ugođaj, izazvan njihovom umišljenošću i urođenom prepotencijom. I to im je posljednja crta obrane pred suočavanjem samih sa sobom. Zato im je to toliko bolna i neuralgična točka.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
