pripadnosti, onda im je psihološko rasterećenje da i drugoga ubace u isti koš sa sobom i tako zaliječe svoje ranjene duše. Srbi su od Hrvata ukrali ne samo jezik, nego i sva prezimena koja danas nose, jer su kao narod dobili zvanična i trajna prezimena tek 1856. ukazom tadašnjeg srbijanskog kneza Aleksandra Prvog Karađorđevića. Znači, nijedan srbijanski gedža nema rodoslov dulji od stotinu pedest godina, dok ima dosta Hrvata koji znaju svoje pretke i do više od pola tisućljeća unatrag, a neki Hrvati i više od toga. I posrbljeni Hrvati u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori imaju, također, rodoslove duge i po nekoliko stoljeća, jer su bili izvan ozračja srbijanskog primitivnog i kulturno nazadnog društva, te su i u tome za nijansu napredniji od srbijanskih gedža iz matice prekodrinskih Srba. Kod većine naroda u svijetu zemlja matica svojim višim stupnjem civiliziranog razvoja
privlači snagom magneta sunarodnjake iz okruženja i dalje dijaspore. Srbi su i na tom polju negativni fenomen.Srbijanska matična zemlja, kako je u ovom članku objašnjeno, svemu je kulturna dekadencija u usporedbi sa državama u srbijanskome susjedstvu iz koje Srbi hrle u svoju maticu. To vrijedi i za zemlje iz Zapadne Europe i one preko Atlantika gdje su mnogi Srbi pronašli mjesto pod suncem. Idući trbuhom za kruhom našli su egzistenciju koju im ekonomski nerazvijena i nazadna Srbija nije mogla priuštiti. Zato preostalim Srbijancima u Srbiji ostaje samo lebdenje u oblacima o narcisoidnoj fascinaciji vlastitom grandomanijom i uživanjem u srpskim mitovima i legendama. To tvrdoglavo pokušavaju reklamirati i pred svijetom prodajom magle. U te njihove basne braće Grim nitko ozbiljan ne vjeruje. Nesretnici samo time izazivaju podsmijeh i sažaljenje. Kako i očekuju da ih podrži bilo tko normalan kad tom istom zapadnom svijetu priređuju usred Beograda znanstvene skupove na kojima ljudima iz diplomatskoga kora objašnjavaju da je i Vinston Čerčil
Srbin i ni manje, ni više vanbračni sin srpskoga kralja Milana Obrenovića. Za francuskoga pisca Onore De Balzaka odavno pričaju kako je potomak crnogorske dinastije Balšića. Kad kažu crnogorske, misle u biti srpske dinastije, jer Crnogorce ne priznaju kao narod. Jedina istina je da su Balšići u Crnoj Gori bili katolici i Hrvati, a kako god, Balzak nema nikakve veze sa Balšićima. Srpkinjom su nazvali i slavnu holivudsku glumicu Ketrin Oksenberg na čije su se podrijetlo Srbi okomili još dok je igrala u sapunskoj seriji “Dinastija.” Za očekivati je da početkom srpnja prilikom posjeta Angele Merkel Beogradu Srbi njemačkoj kancelarki plasiraju svoju staru teoriju o srpskom podrijetlu Bizmarka, ujedinitelja moderne njemačke države u devetnaestom stoljeću. Međutim, ona im tom prigodom donosi set ozbiljnih pitanja na koja Srbi ne žele imati racionalan odgovor. To su pitanja priznanja države
Kosovo, pristanka Srbije da zvanično i po prvi puta prizna genocid u Srebrenici, te uvođenje sankcija Rusiji i konkretno, a ne samo deklarativno distanciranje od genocidne tvorevine Republike Srpske i njezinoga lidera Milorada Dodika. Već sad je razvidno da neće imati snage odbaciti političko savezništvo sa Rusijom nasilnika i ruskog dikatora Vladimira Putina, a još manje će imati intelektualnih i moralnih kapaciteta da priznaju neovisnost Kosova. Onaj dodatni i posljednji uvjet vezan za poglavlja oko pravosuđa, pojavio se tek prošloga tjedna. Iz EU poručuju Srbiji da se moraju otkriti i zatvorski kazniti nalogodavci ubojstva bivšega premijera Zorana Đinđića. Kako se ni Nikolić, niti Vučić, već dvije godine ne odazivaju pozivima tužiteljstva da svjedoče na sudu o političkoj pozadini te političke likvidacije, jasno je svakom da se obojica boje odmotavanja klupka pred sudom. Tamo bi unakrsnim
propitivanjem svjedoka suci mogli doći do zaključka da Vučiću i Nikoliću nisu čiste ruke u tome zločinu. O tome mediji u Srbiji uporno šute pune dvije godine. Zato im svima zajedno kao duševna hrana ostaje verbalno bombardiranje svakoga i svega, a posebice Hrvata. Srbi su iskompleksirani i frustrirani Hrvatskom i Hrvatima. Da je tako, govori i najsvježiji nastup ludila šizofrenog manijaka Aleksandra Vulina usred Hrvatske. Ciganin Vulin veže konja tamo gdje mu gazda Aleksandar Vučić kaže. Što on govori javno, to Vučić isto misli, ali u potaji. Ali, mitomanski i kleptomanski snovi koje obojica snuju, raspršili su im se još 1995. kao mjehur od sapunice. Poraženi, pregaženi i poniženi za sva vremena u veličanstvenoj Oluji, izgubiše Srbi svoje slatke snove duge nekoliko stoljeća i prenošene s koljena na koljeno srpskih naraštaja. Što bi rekao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman: “Oni odoše sa
hrvatske zemlje kao da ih nikad nije ni bilo.” Sad su im ostale samo iluzije. To je Srbima posljednji i najveći ugođaj, izazvan njihovom umišljenošću i urođenom prepotencijom. I to im je posljednja crta obrane pred suočavanjem samih sa sobom. Zato im je to toliko bolna i neuralgična točka.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda